Lista točaka

3. Pođimo dalje. Ciljevi koje si korporativno postavljamo jesu svetost i apostolat. A da bismo te ciljeve postigli, potrebna nam je, iznad svega, formacija. Za našu svetost, nauk; i za apostolat, nauk. A za nauk, vrijeme, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima. Ne očekujmo od Boga neka izvanredna prosvjetljenja, koja nam nije dužan udijeliti kad nam daje konkretna ljudska sredstva: učenje, rad. Treba se izgrađivati, treba učiti. Tako se pripremate za svoju sadašnju i buduću svetost te za apostolat, okrenuti ljudima.

Niste li vidjeli kako pripremaju kvasac, kako ga drže zatvorenim, na određenim temperaturama, da bi ga poslije stavili u tijesto…? Računam na vas kao na najsnažniji motor koji pokreće rad po cijelome svijetu. Nitko od vas nije nedjelotvoran: svi ste puni djelotvornosti već samo time što vršite Norme, samo time što učite, i radite, i slušate.

Ne razumijem se gotovo ništa u te stvari s atomskim materijalom, a ono što znam, znam iz novina. Ali vidio sam fotografije i znam da ga zakapaju, ako je potrebno, mnogo metara pod zemlju, da ga oblažu velikim olovnim pločama i čuvaju među debelim betonskim zidovima. Pa ipak djeluje, i nose ga amo-tamo, i primjenjuju ga na ljudima da bi liječili tumore, i upotrebljavaju ga za druge stvari, i djeluje na tisuću čudesnih načina, s izvanrednom djelotvornošću. Takvi ste vi, djeco moja, kad ste posvećeni unutarnjim poslovima ili kad ste u onim centrima za formaciju koje Djelo ima. Djelotvorniji! Jer imate Božju djelotvornost kad se svojim predanjem pobožanstvenjujete, kao Krist, koji je sam sebe oplijenio¹¹. I mi sami sebe poništavamo, naizgled gubimo svoju slobodu, a postajemo najslobodniji slobodom djece Božje¹².

Formacija, dakle, za prenošenje nauka i za vašu osobnu svetost. Formacija s potrebnim vremenom, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima; ali okrenuta cijelomu svemiru, cijelomu čovječanstvu, misleći na sve duše. I dok vaša braća probijaju bojišnicu u novim zemljama, neće biti sama, jer ćete im odavde, između ovih zidova koji se čine od kamena, a od ljubavi su, vi slati svu djelotvornost svoje svetosti i svoga predanja, tako da se ta braća osjećaju u dobru društvu. A zatim će doći trenutak da se kaže: «Ite, docete omnes gentes»…¹³, pođite i učite sve narode: apostolat nauka – najprije vašim primjerom – usred profesionalnoga rada. S kakvom ću vam radošću reći koju riječ na odlasku…!

Djeco duše moje: vi znate da Otac jako ljubi slobodu. Ne volim prisiljavati, niti da se duše prisiljava. Nijedan čovjek ne smije drugima oduzimati slobodu koju nam je Bog darovao. A ako je tako, pomislite hoću li ja prisiljavati vas… Naprotiv! Ja sam branitelj slobode svakoga od vas unutar lađe…, unutar lađe i bez zrakoplova.

Ali vrijeme nam istječe, a htio bih vam govoriti još o mnogočemu.

12. Pronašao sam neke stare papire koji su mi mnogo puta poslužili kad sam govorio vašoj braći koja su sada već starija. A tu je i jedan Apostolov tekst upućen Korinćanima, u kojem stoji: «Modicum fermentum totam massam corrumpit»¹. Vidite li? Malo kvasca ukvasa sve tijesto.

Djeco duše moje! Ako je u ovome velikom tijestu ljudskoga roda – zanimaju nas sve duše –, ako je u ovome velikom ljudskom mnoštvu Opus Dei kvas, onda unutar Opusa Dei, po osobitoj Gospodinovoj ljubavi, vi ste kvas, vi ste kvasac. Ovdje ste, djeco moja, da biste se – uz pomoć božanske milosti i vašega odgovora na nju – pripremili da budete, u svim krajevima svijeta, kvasac koji daje draž, koji daje okus, koji daje obujam – kako bi potom ovaj Kristov kruh mogao nahraniti sve narode!

13. A došli ste odlučni pustiti da vas oblikuju, da vas pripreme. Ta će formacija, dok usavršava vašu osobnost – osobnost svakoga od vas – s njezinim posebnim značajkama, ujedno vam dati onaj zajednički nazivnik, tu krv naše nadnaravne obitelji, koja je ista za sve. Ali ako to želimo postići, ti, sine moj – jer govorim samo tebi –, moraš biti spreman staviti se u ruke direktora, kao što se glina stavlja lončaru u ruke. I pustit ćeš da te oblikuju i preoblikuju, i režu, i glačaju. Ako dosad nije bilo tako, ovo je trenutak da to ispraviš, da kažeš Gospodinu da se prepuštaš Njemu s podatnošću s kojom se gruda ilovače prepušta prstima majstora.

Dok ja govorim – Isus nam predsjeda iz svetohraništa, kao što je predsjedao prvoj Dvanaestorici –, ti moliš i pripremaš konkretne odluke kojima ćeš ostvariti svoju veliku odluku ljubavi. U životu ima teških trenutaka u kojima ta konkretna odluka itekako dobro dođe, premda sam toliko puta ponovio da u mnogim prilikama takve odluke nisu potrebne. Kakvu je konkretnu odluku donosila moja majka da bi se sa mnom ophodila s tolikom nježnošću? Toliko me voljela da joj nije trebala. Ali tebi je sada potrebna, i zato ti kažem da doneseš konkretnu odluku: Gospodine, uz tvoju milost, uz pomoć naše nebeske Majke, ja, koji sam ovdje, u ovoj velikoj mreži, u ovoj velikoj lađi Opusa Dei, pustit ću da me ruke direktora oblikuju, da postanem lijep pred tobom, jak, čvrst, djelotvoran! Da bih doista, u cijelom unutarnjem životu i u vanjskom radu, u sebi nosio ovo čisto, nadnaravno vrenje obiteljske krvi.

Tko od vas nije vidio kako se postupa u klinici kad treba operirati? Pomnja s kojom se radi, asepsa, izvanredna čistoća liječnika; tisuću onih pojedinosti koje mnogi od vas zacijelo poznaju bolje od mene. Pa moraš dopustiti da i s tobom učine isto. Skinut će ti odjeću, koja smeta. Poslije će ti je možda vratiti, ako sve dobro prođe, nakon što je stave u autoklav da je dezinficiraju. A kasnije će, jer te vole, možda morati posegnuti za skalpelom. Tada ćeš reći Isusu: «Sicut lutum in manu figuli!»²; kao ilovača u ruci lončarovoj, tako želim biti u rukama direktora. Ulažem sav svoj trud, svu svoju jadnu dobru volju, da dopustim da me režu, da me operiraju, da me liječe, da me iznova načine kad bude potrebno.

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

93. Došli ste u Opus Dei, djeco duše moje – dopustite da vas na to još jednom podsjetim –, odlučni pustiti da vas oblikuju, da se pripremite biti kvasac koji će ukvasati veliko tijesto čovječanstva. Ta formacija, dopuštajući da se vaša ljudska osobnost, sa svojim posebnim značajkama, usavršava, daje vam osim toga i zajednički nazivnik – ovaj obiteljski duh, koji je isti za sve. Radi toga – ponavljam – morate biti spremni predati se u ruke direktorima i pustiti da vam se dade nadnaravni oblik, kao glini u lončarovim rukama.

Djeco moja, gledajte: svi smo u istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, s divnim duhom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo? Zar si ti to zaslužio? Pa Bog te je našao tamo negdje, na ulici, kad je On prolazio! Nismo nikakva posebnost, nismo probrani: mogao je potražiti druge, bolje od nas. Ali izabrao je nas, i sjećati se toga nije oholost, nego zahvalnost.

Neka naš odgovor bude: pustit ću da me bolje upoznaju, više vode, bruse, oblikuju! Neka se nikada iz oholosti ne pobunim kad primim napomenu koja služi poboljšanju moga unutarnjega života; neka ne cijenim više vlastiti kriterij – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – od suda direktora; neka mi ne smeta dobrohotna napomena moje braće, kad mi pomažu bratskom opomenom.

Završit ću, kćeri i sinovi moji, iznoseći pred vas na razmatranje onaj tekst Svetoga pisma koji nam u usta stavlja slasti meda i saća. «Elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»⁷. Gospodin je izabrao svakoga od nas da budemo sveti pred njim. I to prije postanka svijeta, od sve vječnosti: to je čudesna providnost našega Oca Boga. Ako odgovarate na milost, ako se borite, imat ćete sretan život i na zemlji – dakako, s nekim trenucima tame, s nekim časovima patnje koje ipak ne smijete preuveličavati: prolaze čim otvorimo srce. Recite mi: nije li istina da, kad ispričate ono što vas brine ili čega se sramite, ostajete spokojni, smireni, radosni?

Osim toga, na taj način nikada nismo sami. «Væ solis!»⁸ – teško onomu koji je sam! – kaže Sveto pismo. Mi nikada ne ostajemo sami, ni u kojoj okolnosti. Gdje god na zemlji bili, naša nas braća srdačno primaju, slušaju nas i razumiju; uvijek nas prate Gospodin i njegova Presveta Majka; a u našoj duši u milosti prebiva, kao u hramu, Duh Sveti: Bog s nama.

94. Volim usporediti našu dušu s posudom koju je načinio Bog, naš Gospodin, da se u nju može uliti napitak, napitak Mudrosti, koji je dar, vrlo velika milost Duha Svetoga. Mudrost je, kćeri i sinovi moji, «dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete»¹.

Divite se ljepoti dara Mudrosti, koji Duh Sveti svojom milošću velikodušno izlijeva u naša srca. Tako je čudesan ovaj dar da «Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću»².

Podsjetit ću vas na ono što kaže Sveto pismo: da s Mudrošću dolaze sva dobra. Zato je moramo moliti od Duha Svetoga, za svakoga od nas i za sve kršćane. «Zavapih – čitamo u nadahnutoj Knjizi – i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno»³. Drugim riječima, možemo reći da s duhom Opusa Dei također sva dobra dolaze u dušu, jer je Mudrost ovaj naš način življenja pred Bogom, ne tražeći anonimnost, ne mareći vide li nas ili čuju li nas, nastojeći djelovati po savjesti, s ispravnom nakanom.

Budemo li odani pozivu, kćeri i sinovi moji, na svima će nama počivati taj duh Mudrosti, koji Gospodin punim rukama dijeli među one koji ga traže čestita srca. Da bismo bili uistinu mudri – rekao sam vam to mnogo puta –, nije potrebno imati široku naobrazbu. Ako je imate, dobro; a ako ne, jednako je izvrsno, budete li vjerni, jer ćete uvijek primati pomoć Duha Svetoga. Osim toga, ako sudjelujete u sredstvima formacije koja vam pruža Djelo, ako iskoristite godišnje konvivencije i tečajeve te dane duhovne obnove, steći ćete tako duboku teološku formaciju kakvu može imati dobar svećenik.

Ali nije nužno posjedovati veliku učenost. Postoji znanje do kojega se dolazi samo svetošću: i ima duša neuglednih, nepoznatih, duboko poniznih, požrtvovnih, svetih, s čudesnim nadnaravnim smislom: «Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima»⁴. Nadnaravni smisao koji nerijetko nedostaje u napuhanim raspravama tobožnjih mudraca: «Evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum, dicentes enim se esse sapientes stulti facti sunt»⁵; ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo; i, gradeći se mudrima, poludješe.