93. Došli ste u Opus Dei, djeco duše moje – dopustite da vas na to još jednom podsjetim –, odlučni pustiti da vas oblikuju, da se pripremite biti kvasac koji će ukvasati veliko tijesto čovječanstva. Ta formacija, dopuštajući da se vaša ljudska osobnost, sa svojim posebnim značajkama, usavršava, daje vam osim toga i zajednički nazivnik – ovaj obiteljski duh, koji je isti za sve. Radi toga – ponavljam – morate biti spremni predati se u ruke direktorima i pustiti da vam se dade nadnaravni oblik, kao glini u lončarovim rukama.

Djeco moja, gledajte: svi smo u istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, s divnim duhom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo? Zar si ti to zaslužio? Pa Bog te je našao tamo negdje, na ulici, kad je On prolazio! Nismo nikakva posebnost, nismo probrani: mogao je potražiti druge, bolje od nas. Ali izabrao je nas, i sjećati se toga nije oholost, nego zahvalnost.

Neka naš odgovor bude: pustit ću da me bolje upoznaju, više vode, bruse, oblikuju! Neka se nikada iz oholosti ne pobunim kad primim napomenu koja služi poboljšanju moga unutarnjega života; neka ne cijenim više vlastiti kriterij – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – od suda direktora; neka mi ne smeta dobrohotna napomena moje braće, kad mi pomažu bratskom opomenom.

Završit ću, kćeri i sinovi moji, iznoseći pred vas na razmatranje onaj tekst Svetoga pisma koji nam u usta stavlja slasti meda i saća. «Elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»⁷. Gospodin je izabrao svakoga od nas da budemo sveti pred njim. I to prije postanka svijeta, od sve vječnosti: to je čudesna providnost našega Oca Boga. Ako odgovarate na milost, ako se borite, imat ćete sretan život i na zemlji – dakako, s nekim trenucima tame, s nekim časovima patnje koje ipak ne smijete preuveličavati: prolaze čim otvorimo srce. Recite mi: nije li istina da, kad ispričate ono što vas brine ili čega se sramite, ostajete spokojni, smireni, radosni?

Osim toga, na taj način nikada nismo sami. «Væ solis!»⁸ – teško onomu koji je sam! – kaže Sveto pismo. Mi nikada ne ostajemo sami, ni u kojoj okolnosti. Gdje god na zemlji bili, naša nas braća srdačno primaju, slušaju nas i razumiju; uvijek nas prate Gospodin i njegova Presveta Majka; a u našoj duši u milosti prebiva, kao u hramu, Duh Sveti: Bog s nama.