Lista točaka

3. Pođimo dalje. Ciljevi koje si korporativno postavljamo jesu svetost i apostolat. A da bismo te ciljeve postigli, potrebna nam je, iznad svega, formacija. Za našu svetost, nauk; i za apostolat, nauk. A za nauk, vrijeme, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima. Ne očekujmo od Boga neka izvanredna prosvjetljenja, koja nam nije dužan udijeliti kad nam daje konkretna ljudska sredstva: učenje, rad. Treba se izgrađivati, treba učiti. Tako se pripremate za svoju sadašnju i buduću svetost te za apostolat, okrenuti ljudima.

Niste li vidjeli kako pripremaju kvasac, kako ga drže zatvorenim, na određenim temperaturama, da bi ga poslije stavili u tijesto…? Računam na vas kao na najsnažniji motor koji pokreće rad po cijelome svijetu. Nitko od vas nije nedjelotvoran: svi ste puni djelotvornosti već samo time što vršite Norme, samo time što učite, i radite, i slušate.

Ne razumijem se gotovo ništa u te stvari s atomskim materijalom, a ono što znam, znam iz novina. Ali vidio sam fotografije i znam da ga zakapaju, ako je potrebno, mnogo metara pod zemlju, da ga oblažu velikim olovnim pločama i čuvaju među debelim betonskim zidovima. Pa ipak djeluje, i nose ga amo-tamo, i primjenjuju ga na ljudima da bi liječili tumore, i upotrebljavaju ga za druge stvari, i djeluje na tisuću čudesnih načina, s izvanrednom djelotvornošću. Takvi ste vi, djeco moja, kad ste posvećeni unutarnjim poslovima ili kad ste u onim centrima za formaciju koje Djelo ima. Djelotvorniji! Jer imate Božju djelotvornost kad se svojim predanjem pobožanstvenjujete, kao Krist, koji je sam sebe oplijenio¹¹. I mi sami sebe poništavamo, naizgled gubimo svoju slobodu, a postajemo najslobodniji slobodom djece Božje¹².

Formacija, dakle, za prenošenje nauka i za vašu osobnu svetost. Formacija s potrebnim vremenom, na prikladnom mjestu, s prikladnim sredstvima; ali okrenuta cijelomu svemiru, cijelomu čovječanstvu, misleći na sve duše. I dok vaša braća probijaju bojišnicu u novim zemljama, neće biti sama, jer ćete im odavde, između ovih zidova koji se čine od kamena, a od ljubavi su, vi slati svu djelotvornost svoje svetosti i svoga predanja, tako da se ta braća osjećaju u dobru društvu. A zatim će doći trenutak da se kaže: «Ite, docete omnes gentes»…¹³, pođite i učite sve narode: apostolat nauka – najprije vašim primjerom – usred profesionalnoga rada. S kakvom ću vam radošću reći koju riječ na odlasku…!

Djeco duše moje: vi znate da Otac jako ljubi slobodu. Ne volim prisiljavati, niti da se duše prisiljava. Nijedan čovjek ne smije drugima oduzimati slobodu koju nam je Bog darovao. A ako je tako, pomislite hoću li ja prisiljavati vas… Naprotiv! Ja sam branitelj slobode svakoga od vas unutar lađe…, unutar lađe i bez zrakoplova.

Ali vrijeme nam istječe, a htio bih vam govoriti još o mnogočemu.

20. Ti ljudi o kojima govori Evanđelje slijedili su ga jer su vidjeli čudesa: ozdravljenja koja je Isus činio. A vi i ja, zašto? Svatko od nas mora sebi postaviti to pitanje i potražiti iskren odgovor. I kad se jednom budeš upitao i odgovorio, u Gospodinovoj prisutnosti, ispuni se zahvalnošću, jer biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći biti svakoga dana bolji. Ophoditi se s Kristom nužno znači ljubiti Krista. A ljubiti Krista znači osigurati sebi sreću: vječnu sreću, najpuniju ljubav, s blaženim gledanjem Presvetoga Trojstva.

Rekao sam maloprije, djeco, da vam neću držati razmatranje, nego vam dati točke za vašu osobnu molitvu. Razmatraj sam, sine moj. Zašto si s Kristom u Opusu Dei? Otkad osjećaš privlačnost Isusa Krista? Zašto? Kako si od početka do sada znao odgovarati na milost? Kako te je Gospodin svojom nježnošću doveo u Djelo, da budeš posve blizu Njega, da budeš prisan s Njime?

A ti, kako si odgovorio na tu milost? Što činiš sa svoje strane da se ta prisnost s Kristom ne izgubi i da je ne izgube tvoja braća? Na što misliš otkad imaš sve te obveze? Na sebe ili na slavu Božju? Na sebe ili na druge? Na sebe, na svoje stvari, na svoje sitnice, na svoje bijede, na svoje sitne oholosti, na svoje putene slabosti? Na što obično misliš? Razmisli o tome, a zatim pusti da srce djeluje na volju i razum.

Pogledaj nije li ono što je Gospodin učinio s tobom, sine moj, mnogo više od liječenja bolesnih. Pogledaj nije li dao vid našim očima, koje su bile slijepe za njegova čudesa; nije li dao snagu našim udovima, koji nisu bili kadri kretati se s nadnaravnim smislom; nije li nas možda uskrisio kao Lazara, jer smo bili mrtvi za život Božji. Nije li to razlog da kliknemo: «Lætare, Ierusalem?»². Nije li to razlog da vam kažem: «Gaudete cum lætitia, qui in tristitia fuistis»³; radujte se vi koji ste tugovali?

U ovoj prvoj točki moramo zahvaliti Gospodinu na nezasluženoj nagradi poziva. I obećavamo mu da ćemo ga svakoga dana sve više cijeniti, čuvajući ga kao najdragocjeniji dragulj što nam ga je mogao darovati Bog, naš Otac. Istodobno još jednom shvaćamo da, dok obnašamo ovu službu upravljanja koju nam je Djelo povjerilo, naša revnost mora osobito biti u tome da tražimo svetost kako bismo posvećivali druge: vi svoju braću, ja svoju djecu. Jer «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost»⁴.

21. No vratimo se Evanđelju. Zanimljivo je uočiti kako se više puta ističe razlika između apostola, učenika i mnoštva; pa i među samim apostolima, između jedne njihove skupine – trojice Gospodinovih miljenika – i ostalih. I u tome mi se čini da je naše Djelo u svojoj srži duboko evanđeosko. Mi smo za mnoštvo, ali blizu nas ima toliko prijatelja i drugova koji neposrednije primaju utjecaj duha Opusa Dei. Gospodin nas postavlja na visoku goru, kao svoje učenike, ali pred očima mnoštva. Isto vrijedi i za vas: među svojom braćom – svi smo jednaki u Djelu –, zbog službe koju sada obnašate, vi ste više na vidiku. Ne zaboravite to i nikada mi ne gubite iz vida taj osjećaj odgovornosti.

«Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu»⁵… Pogledajte to mnoštvo, ponavljam. Gospodin ima oči i srce uprte u ljude, u sve ljude, ne isključujući nikoga. Ne promiče nam pouka da ne smijemo biti nepopustljivi s osobama. S naukom, da. S osobama, nikada, nikada! Budemo li tako postupali, nužno ćemo biti – to je naš poziv – sol i svjetlo, ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, kao Isus; ali ono obično bit će: živjeti i raditi među ljudima, kao jedan od njih.

Tada Isus «upita Filipa: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti»⁶. Mnogo sam puta tijekom povijesti Djela pomišljao da Gospodin ima sve predviđeno od vječnosti, ali da nas s druge strane ostavlja potpuno slobodnima. Gospodin nas ponekad kao da kuša, kao da želi iskušati našu vjeru. Ali Isus Krist nas ne napušta: ostanemo li čvrsti, On je spreman činiti čudesa, umnažati kruhove, mijenjati volje, davati svjetlo najmračnijim umovima, činiti – izvanrednom milošću – da postanu sposobni za ispravnost oni koji to možda nikada nisu bili.

Djeco moja, kakvo pouzdanje! Htio bih da to bude druga točka. Htio sam da razmotrite, kao prvo, da smo u Djelu, uz Krista, ne zato da bismo se izdvojili, nego, naprotiv, da bismo se darovali mnoštvu; najprije vašoj braći, a zatim ostalima. Zatim, da nas ne smije uznemirivati kad nas spopadne misao na potrebe, jer će nam Gospodin priteći u pomoć. Ako ikada osjetimo ono tentans eum – kušajući ga – o kojem govori sveto Evanđelje, ne trebamo se brinuti, jer riječ je upravo o tome: Bog, naš Gospodin, igra se s nama. Siguran sam da prelazi preko naših bijeda: jer poznaje našu slabost, jer poznaje našu ljubav i našu vjeru i našu nadu. Sve to sažimam u jednu riječ: pouzdanje. Ali pouzdanje koje, budući da je utemeljeno na Kristu, mora pred Bogom biti usrdna molitva, duboko proćućena, dobro primljena: još više ako do Preblaženoga Trojstva dopre po rukama naše Majke, koja je Majka Božja.

Osjećaj odgovornosti: da smo u lađi. S Kristom lađa ne tone. S Kristom! Osjećaj odgovornosti: za sebe, za svoj život, za svoje vladanje, za način na koji molimo za tolike božanske stvari. I onda nam neće nedostajati sredstava. Imat ćemo što je potrebno da kroz stoljeća nastavimo svoj apostolat, dajući hranu svima, umnažajući kruh.

To je drugo što treba razmotriti: osjećaj odgovornosti. Zato molimo našega Gospodina da nam oprosti tolike gluposti koje je svatko od nas zacijelo počinio. Molimo za oproštenje, s djelotvornom željom da se popravimo. I zahvaljujemo, zahvaljujemo s vjerom: sigurni da će, što god se dogodilo, plod na kraju sazreti. Osjećaj odgovornosti i veliko pouzdanje u toga Gospodina koji je naš Otac, koji je Svemogući, koji je Mudrost i Ljubav… Ja sada šutim; nastavi ti sam nekoliko minuta.

50. Prije nekoliko dana, čitajući na misi odlomak iz Knjige o Kraljevima, došla mi je na um i u srce misao o jednostavnosti koju Gospodin od nas traži u ovom životu, a to je ona ista koju je živio Josip. Kad Naaman, onaj sirijski vojskovođa, napokon odlazi k Elizeju da bude izliječen od svoje gube, prorok od njega traži jednostavnu stvar: «Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto»¹. Onaj oholi čovjek misli: zar rijeke moje zemlje nemaju tako dobru vodu kao ove u Elizejevoj zemlji? Zar sam se zato ja micao iz Damaska? Očekivao je nešto upadljivo, izvanredno. A ne! Nečist si; idi i okupaj se, kaže mu prorok. Ne samo jednom, nego više puta: sedam. Ja mislim da je to kao neka predslika sakramenata.

Sve me to podsjetilo na jednostavan, skrovit život Josipa, koji ne čini ništa drugo nego obične stvari. Sveti Josip prolazi posve nezapažen. Sveto pismo jedva da nam govori o njemu. Ali pokazuje nam ga kako obavlja posao glave obitelji.

Zato također, ako je sveti Josip zaštitnik našega unutarnjeg života, ako je poticaj našemu kontemplativnom hodu, ako je ophođenje s njim dobro za sve sinove i kćeri Božje u njegovu Opusu Dei; onima koji u Djelu imaju službu upravljanja sveti Josip mi se čini izvrsnim primjerom. Nastupa samo kad je potrebno, a tada to čini s jakošću i bez nasilja. Takav je Josip.

Neka vas, dakle, ne čudi što misa njegova blagdana počinje riječima: «Iustus ut palma florebit»². Tako je procvala Josipova svetost. «Sicut cedrus Lybani multiplicabitur»³. Mislim na vas. Svatko je u Opusu Dei poput velikoga oca ili majke obitelji, i nosi brigu za tolike i tolike duše u svijetu. Kad svojim mladim kćerima ili sinovima objašnjavam da se, u radu svetoga Rafaela, trebaju osobito ophoditi s tri, četiri ili pet prijatelja; da će se od tih prijatelja možda samo dvojica uklopiti, ali da će poslije svaki od njih dovesti još tri ili četiri, po jednoga za svaki prst, što je to nego cvasti kao pravednik i množiti se kao cedrovi libanonski?

«Plantatus in domo Domini: in atriis domus Dei nostri»⁴. Kao Josip, sva su moja djeca sigurna, s dušom unutar doma Gospodnjega. I to živeći usred ulice, usred poslova ovoga svijeta, osjećajući brige svojih kolega, ostalih građana, nama jednakih.

Nije čudno što liturgija Crkve primjenjuje na svetoga Patrijarha ove riječi iz Knjige Mudrosti: «Dilectus Deo et hominibus, cuius memoria in benedictione est»⁵. Kaže nam da ga Gospodin ljubi, i stavlja nam ga za uzor. I poziva nas također da mi, dobra djeca Božja – premda smo jadni ljudi, kakav sam i ja –, blagoslivljamo ovoga svetog, čudesnog, mladog čovjeka, koji je Zaručnik Marijin. Isklesali su mi ga kao starca, na jednom reljefu u Očevu oratoriju. A ne! Dao sam ga naslikati mladim, kako ga ja zamišljam, na drugim mjestima; možda s nekoliko godina više od Djevice, ali mladim, snažnim, u punini dobi. U tom klasičnom načinu prikazivanja svetoga Josipa kao starca krije se misao – odveć ljudska – da mladoj osobi nije lako živjeti krepost čistoće. Nije istina. Kršćanski ga puk naziva Patrijarhom, ali ja ga vidim ovako: mlada srcem i tijelom, a stara u krepostima; i zato mlada i dušom.

«Glorificavit illum in conspectu regum, et iussit illi coram populo suo, et ostendit illi gloriam suam»⁶. Ne zaboravimo to: Gospodin ga želi proslaviti. A mi smo ga uveli u samu nutrinu svojega doma, učinivši ga i Patrijarhom naše kuće. Zato je najsvečaniji i najprisniji blagdan naše obitelji, onaj na koji se okupljamo svi članovi Djela moleći Isusa, našega Spasitelja, da pošalje radnike u žetvu svoju, posebno posvećen Zaručniku Marijinu. Tada je i posrednik; tada je gospodar kuće; tada počivamo u njegovoj razboritosti, u njegovoj čistoći, u njegovoj nježnosti, u njegovoj moći. Kako da ne bude moćan, naš Otac i Gospodin sveti Josip?