20. Ti ljudi o kojima govori Evanđelje slijedili su ga jer su vidjeli čudesa: ozdravljenja koja je Isus činio. A vi i ja, zašto? Svatko od nas mora sebi postaviti to pitanje i potražiti iskren odgovor. I kad se jednom budeš upitao i odgovorio, u Gospodinovoj prisutnosti, ispuni se zahvalnošću, jer biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći biti svakoga dana bolji. Ophoditi se s Kristom nužno znači ljubiti Krista. A ljubiti Krista znači osigurati sebi sreću: vječnu sreću, najpuniju ljubav, s blaženim gledanjem Presvetoga Trojstva.

Rekao sam maloprije, djeco, da vam neću držati razmatranje, nego vam dati točke za vašu osobnu molitvu. Razmatraj sam, sine moj. Zašto si s Kristom u Opusu Dei? Otkad osjećaš privlačnost Isusa Krista? Zašto? Kako si od početka do sada znao odgovarati na milost? Kako te je Gospodin svojom nježnošću doveo u Djelo, da budeš posve blizu Njega, da budeš prisan s Njime?

A ti, kako si odgovorio na tu milost? Što činiš sa svoje strane da se ta prisnost s Kristom ne izgubi i da je ne izgube tvoja braća? Na što misliš otkad imaš sve te obveze? Na sebe ili na slavu Božju? Na sebe ili na druge? Na sebe, na svoje stvari, na svoje sitnice, na svoje bijede, na svoje sitne oholosti, na svoje putene slabosti? Na što obično misliš? Razmisli o tome, a zatim pusti da srce djeluje na volju i razum.

Pogledaj nije li ono što je Gospodin učinio s tobom, sine moj, mnogo više od liječenja bolesnih. Pogledaj nije li dao vid našim očima, koje su bile slijepe za njegova čudesa; nije li dao snagu našim udovima, koji nisu bili kadri kretati se s nadnaravnim smislom; nije li nas možda uskrisio kao Lazara, jer smo bili mrtvi za život Božji. Nije li to razlog da kliknemo: «Lætare, Ierusalem?»². Nije li to razlog da vam kažem: «Gaudete cum lætitia, qui in tristitia fuistis»³; radujte se vi koji ste tugovali?

U ovoj prvoj točki moramo zahvaliti Gospodinu na nezasluženoj nagradi poziva. I obećavamo mu da ćemo ga svakoga dana sve više cijeniti, čuvajući ga kao najdragocjeniji dragulj što nam ga je mogao darovati Bog, naš Otac. Istodobno još jednom shvaćamo da, dok obnašamo ovu službu upravljanja koju nam je Djelo povjerilo, naša revnost mora osobito biti u tome da tražimo svetost kako bismo posvećivali druge: vi svoju braću, ja svoju djecu. Jer «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost»⁴.