Lista točaka

80. Kćeri i sinovi moji, ovaj vaš Otac želi vam ponovno otvoriti svoje srce: moramo nastaviti moliti, s pouzdanjem, koje je prvi uvjet dobre molitve, sigurni da nas Gospodin sluša. Gledajte, sam nam Bog sada kaže, na početku ove korizme: «Invocabit me, et ego exaudiam eum: eripiam eum, et glorificabo eum»¹. Zazvat ćete me i ja ću vas uslišiti; spasit ću vas i proslaviti.

Ali moramo moliti sa žarkom željom za zadovoljštinom. Mnogo je toga što treba okajati, izvan Crkve Božje i unutar nje. Potražite koju riječ, sastavite si osobnu strelovitu molitvu i ponavljajte je mnogo puta na dan, moleći Gospodina za oproštenje: najprije za našu osobnu mlitavost, a zatim za tolika zlodjela koja se čine protiv njegova Svetoga Imena, protiv njegovih sakramenata, protiv njegova nauka. «Poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim – zbog tebe, Gospode! Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo

zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih»².

81. Molite oproštenje, djeco, za ovu pomutnju, za ove gadosti koje se omogućuju unutar Crkve i odozgo, kvareći duše gotovo od djetinjstva. Ako ne bude tako, ako ne pođemo ovim putem pokore i zadovoljštine, nećemo ništa postići.

Da nas je malo za toliko mnoštvo? Da smo puni bijeda i slabosti? Da ljudski ne možemo ništa? Razmatrajte sa mnom one riječi svetoga Pavla: «Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom»³.

Unatoč našim bijedama i našim pogreškama, Gospodin nas je izabrao da budemo njegova oruđa, u ovim tako teškim trenucima povijesti Crkve. Djeco, ne možemo se zaklanjati iza osobne malenosti, ne smijemo zakopati primljeni talent⁴, ne možemo se oglušiti na uvrede koje se nanose Bogu i na zlo koje se čini dušama. «Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti»⁵.

Svatko u svome staležu, a svi s istim pozivom, potvrdno smo odgovorili na božanski poziv, da služimo Bogu i Crkvi, i da spašavamo duše. Stoga imamo više dužnosti i više prava nego drugi da budemo na oprezu; imamo veću odgovornost da živimo s jakošću; a imamo i više milosti.

Jeste li vidjeli kako su aktualne riječi poslanice prve korizmene nedjelje? «Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji»⁶.

85. Što ćete učiniti kad vidite – jer to se primjećuje – da neki vaš brat popušta i ne bori se? Pa prihvatite ga, pomozite mu! Ako primijetite da mu je teško moliti krunicu, zašto ga ne biste pozvali da moli s vama? Ako mu je teško s točnošću: čuj, još je pet minuta do molitve ili do druženja. Čemu služi bratska opomena? Čemu služi osobni razgovor koji imamo u Kući? Bilo da ga izbjegavaju, bilo da ga pretjerano produljuju – oprez.

A ispovijed? Nikada je ne izostavljajte, u dane koji su vam određeni i kad god vam zatreba, kćeri i sinovi moji. Slobodni ste ispovjediti se komu hoćete, ali bila bi ludost staviti se u druge ruke, koje se možda stide što su pomazane. Ne možete se u njih pouzdati!

Sva su ta duhovna sredstva, olakšana nježnošću koju gajimo jedni prema drugima, tu da nam pomognu ponovno početi, da se iznova vratimo potražiti utočište u Božjoj prisutnosti – pobožnošću, malim mrtvljenjima, brigom za druge. To je ono što nas čini jakima, smirenima i pobjednicima.

Sada više nego ikad moramo biti ujedinjeni u molitvi i u brizi, da zaustavimo i pročistimo ove mutne vode koje se izlijevaju na Crkvu Božju. «Possumus!»¹⁹. Možemo dobiti ovu bitku, iako su poteškoće velike. Bog računa s nama. «Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista»²⁰.

Stanje je ozbiljno, kćeri i sinovi moji. Cijela je bojišnica ugrožena; neka se ne probije zbog jednoga od nas. Zlo – ne prestajem vas upozoravati – dolazi iznutra i s vrlo visoka. Postoji prava trulež i katkad se čini kao da je Mistično Tijelo Kristovo leš u raspadanju, koji zaudara. Kolika uvreda Bogu! Mi, koji smo tako krhki, pa i krhkiji od drugih, ali koji – već sam to rekao – imamo obvezu Ljubavi, moramo sada svome postojanju dati smisao zadovoljštine. Cor Iesu Sacratissimum et Misericors, dona nobis pacem!²¹

Djeco, vi imate veliko i mlado srce, gorljivo srce, ne osjećate li potrebu davati zadovoljštinu? Vodite dušu tim putem: putem hvale Bogu, pri čemu svatko gleda kako mu valja biti čvrsto ustrajan; i putem zadovoljštine, unošenja ljubavi onamo gdje je nastala praznina zbog nevjernosti drugih kršćana.

86.De profundis… «Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?»²². Molimo Boga da se zaustavi ovo krvarenje u njegovoj Crkvi, da se vode vrate u svoje korito. Recite mu neka ne gleda na ludosti ljudi, i neka pokaže svoju blagost i svoju moć.

Ne može nas pobijediti žalost. Optimisti smo, i zato što je duh Opusa Dei duh optimizma. Ali nismo u oblacima: u stvarnosti smo, a stvarnost je gorka.

Sve te izdaje Osobe, nauka i Sakramenata Kristovih, a i njegove Prečiste Majke… izgledaju kao osveta: osveta bijednoga duha, protiv ljubavi Božje, protiv njegove velikodušne ljubavi, protiv onoga predanja Isusa Krista: onoga Boga koji je sam sebe oplijenio, postavši čovjekom; koji je dopustio da ga željezom prikuju na drvo, iako mu nisu trebali čavli, jer mu je bila dovoljna – da ostane pribijen i da visi na Križu – ljubav koju je gajio prema nama; i koji je ostao među nama u Oltarskom sakramentu.

Svjetlo tamom, tako smo mu uzvratili. Velikodušnost sebičnostima, tako smo mu uzvratili. Ljubav hladnoćom i prezirom, tako smo mu uzvratili. Kćeri i sinovi moji, neka vas ne bude stid spoznati našu stalnu bijedu. Ali molimo za oproštenje: «Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narod⻲³.

Svakoga dana sve više uviđam te stvarnosti, i svakoga dana sve više tražim prisnost s Bogom, u zadovoljštini i u naknadi za uvrede. Stavimo preda nj broj duša koje se gube, a koje se ne bi trebale izgubiti da ih nisu izložili prigodi; duša koje su napustile vjeru, jer se danas nekažnjeno može širiti svakovrsna laž i hereza; duša koje su sablažnjene tolikim otpadništvom i tolikom zloćom; duša koje su lišene pomoći Sakramenata i dobroga nauka.

Među posjetiteljima koje primam mnogi se žale, osjećaju tragediju i nemogućnost da se zlo popravi ljudskim sredstvima. Svima kažem: moli, moli, moli, i čini pokoru. Ne mogu savjetovati neposluh, ali mogu savjetovati pasivni otpor: ne surađivati s onima koji razaraju, stvarati im poteškoće, osobno se braniti. A još bolje onaj aktivni otpor: njegovati unutarnji život, izvor zadovoljštine, vapaja.

Ti si, Gospodine, rekao da vapijemo: «Clama, ne cesses!»²⁴. U cijelome svijetu ispunjavamo tvoje želje, moleći te za oproštenje, jer si nam Ti usred naših bijeda dao vjeru i ljubav. «Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje»²⁵.

Po zagovoru svete Marije i svetoga Patrijarha, svetoga Josipa, molite Gospodina da nam poveća duh zadovoljštine; da osjećamo bol zbog svojih grijeha, da se znamo utjecati sakramentu pokore. Djeco, slušajte svoga Oca: nema boljega čina kajanja i zadovoljštine od dobre ispovijedi. Ondje primamo jakost koja nam je potrebna za borbu, unatoč našim jadnim glinenim nogama. «Non est opus valentibus medicus, sed male habentibus»²⁶, jer ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.

109. «Po otajstvu Utjelovljenja Riječi, očima naše duše zasjalo je novo svjetlo tvoga sjaja: da bismo, gledajući Boga vidljivo, po Njemu bili poneseni ljubavlju prema nevidljivim stvarima»⁷. Neka ga svi promatramo s ljubavlju. U mome kraju katkad se kaže: gle kako ga promatra! A riječ je o majci koja drži sina u naručju, o zaručniku koji gleda svoju zaručnicu, o ženi koja bdije uz muža; o plemenitoj i čistoj ljudskoj privrženosti. Pa promatrajmo ga tako; ponovno proživljavajući dolazak Spasitelja. A počet ćemo od njegove Majke, vazda Djevice, prečiste, osjećajući potrebu da je hvalimo i da joj ponavljamo da je volimo, jer nikad se kao sada nije proširilo toliko besmislica i toliko grozota protiv Majke Božje, i to od onih koji bi je trebali braniti i blagoslivljati.

Crkva je čista, neokaljana, bez ljage; ona je Zaručnica Kristova. Ali ima ih koji, u njezino ime, sablažnjavaju puk; i prevarili su mnoge koji bi, u drugim okolnostima, bili vjerni. To nezaštićeno Dijete ovija vam ruke oko vrata, da ga privinete na srce i da mu prinesete čvrstu odluku da ćete davati zadovoljštinu, sa spokojem, s jakošću, s radošću.

Nisam vam to skrivao. U ovih posljednjih deset godina napadaju se, jedan po jedan, svi sakramenti. Na osobit način sakrament pokore. Na još zlobniji način Presveti Oltarski sakrament, misna Žrtva. Srce svakoga od vas mora zatreperiti i, s tim uzburkanjem krvi, davati zadovoljštinu Gospodinu, kao što biste znali tješiti svoju majku, osobu koju nježno volite. «Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu»⁸.

Počevši hvaliti svetu Mariju i davati joj zadovoljštinu, odmah ćemo i Patrijarhu svetomu Josipu očitovati koliko ga ljubimo. Ja ga zovem svojim Ocem i Gospodinom, i volim ga mnogo, mnogo. I vi ga morate mnogo ljubiti; inače ne biste bili moja dobra djeca. Bio je mlad čovjek, prečist, pun čvrstoće, kojega je sam Bog izabrao za svojega čuvara i čuvara svoje Majke.

Tako ulazimo u betlehemsku Štalicu: s Josipom, s Marijom, s Isusom. «Igrat će srce i širit’ se»⁹. U prisnosti toga obiteljskog ophođenja obraćam se svetomu Josipu i hvatam se za njegovu moćnu, snažnu, radničku ruku. On ima privlačnost onoga što je čisto, što je ispravno, što je – premda vrlo ljudsko – pobožanstvenjeno. Držeći se za njegovu ruku, molim ga da me odvede k svojoj Presvetoj Zaručnici, bez ljage, svetoj Mariji. Jer ona je moja Majka, i imam pravo. I to je to. Zatim me njih dvoje vode k Isusu.

Kćeri i sinovi moji, sve to nije nikakva komedija. To je ono što toliko puta činimo u životu, kad se počnemo družiti s nekom obitelji. To je ljudski način, uzdignut na božansku razinu, da se upozna nazaretski dom i uđe u njega.