109. «Po otajstvu Utjelovljenja Riječi, očima naše duše zasjalo je novo svjetlo tvoga sjaja: da bismo, gledajući Boga vidljivo, po Njemu bili poneseni ljubavlju prema nevidljivim stvarima»⁷. Neka ga svi promatramo s ljubavlju. U mome kraju katkad se kaže: gle kako ga promatra! A riječ je o majci koja drži sina u naručju, o zaručniku koji gleda svoju zaručnicu, o ženi koja bdije uz muža; o plemenitoj i čistoj ljudskoj privrženosti. Pa promatrajmo ga tako; ponovno proživljavajući dolazak Spasitelja. A počet ćemo od njegove Majke, vazda Djevice, prečiste, osjećajući potrebu da je hvalimo i da joj ponavljamo da je volimo, jer nikad se kao sada nije proširilo toliko besmislica i toliko grozota protiv Majke Božje, i to od onih koji bi je trebali braniti i blagoslivljati.

Crkva je čista, neokaljana, bez ljage; ona je Zaručnica Kristova. Ali ima ih koji, u njezino ime, sablažnjavaju puk; i prevarili su mnoge koji bi, u drugim okolnostima, bili vjerni. To nezaštićeno Dijete ovija vam ruke oko vrata, da ga privinete na srce i da mu prinesete čvrstu odluku da ćete davati zadovoljštinu, sa spokojem, s jakošću, s radošću.

Nisam vam to skrivao. U ovih posljednjih deset godina napadaju se, jedan po jedan, svi sakramenti. Na osobit način sakrament pokore. Na još zlobniji način Presveti Oltarski sakrament, misna Žrtva. Srce svakoga od vas mora zatreperiti i, s tim uzburkanjem krvi, davati zadovoljštinu Gospodinu, kao što biste znali tješiti svoju majku, osobu koju nježno volite. «Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu»⁸.

Počevši hvaliti svetu Mariju i davati joj zadovoljštinu, odmah ćemo i Patrijarhu svetomu Josipu očitovati koliko ga ljubimo. Ja ga zovem svojim Ocem i Gospodinom, i volim ga mnogo, mnogo. I vi ga morate mnogo ljubiti; inače ne biste bili moja dobra djeca. Bio je mlad čovjek, prečist, pun čvrstoće, kojega je sam Bog izabrao za svojega čuvara i čuvara svoje Majke.

Tako ulazimo u betlehemsku Štalicu: s Josipom, s Marijom, s Isusom. «Igrat će srce i širit’ se»⁹. U prisnosti toga obiteljskog ophođenja obraćam se svetomu Josipu i hvatam se za njegovu moćnu, snažnu, radničku ruku. On ima privlačnost onoga što je čisto, što je ispravno, što je – premda vrlo ljudsko – pobožanstvenjeno. Držeći se za njegovu ruku, molim ga da me odvede k svojoj Presvetoj Zaručnici, bez ljage, svetoj Mariji. Jer ona je moja Majka, i imam pravo. I to je to. Zatim me njih dvoje vode k Isusu.

Kćeri i sinovi moji, sve to nije nikakva komedija. To je ono što toliko puta činimo u životu, kad se počnemo družiti s nekom obitelji. To je ljudski način, uzdignut na božansku razinu, da se upozna nazaretski dom i uđe u njega.