86.De profundis… «Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?»²². Molimo Boga da se zaustavi ovo krvarenje u njegovoj Crkvi, da se vode vrate u svoje korito. Recite mu neka ne gleda na ludosti ljudi, i neka pokaže svoju blagost i svoju moć.

Ne može nas pobijediti žalost. Optimisti smo, i zato što je duh Opusa Dei duh optimizma. Ali nismo u oblacima: u stvarnosti smo, a stvarnost je gorka.

Sve te izdaje Osobe, nauka i Sakramenata Kristovih, a i njegove Prečiste Majke… izgledaju kao osveta: osveta bijednoga duha, protiv ljubavi Božje, protiv njegove velikodušne ljubavi, protiv onoga predanja Isusa Krista: onoga Boga koji je sam sebe oplijenio, postavši čovjekom; koji je dopustio da ga željezom prikuju na drvo, iako mu nisu trebali čavli, jer mu je bila dovoljna – da ostane pribijen i da visi na Križu – ljubav koju je gajio prema nama; i koji je ostao među nama u Oltarskom sakramentu.

Svjetlo tamom, tako smo mu uzvratili. Velikodušnost sebičnostima, tako smo mu uzvratili. Ljubav hladnoćom i prezirom, tako smo mu uzvratili. Kćeri i sinovi moji, neka vas ne bude stid spoznati našu stalnu bijedu. Ali molimo za oproštenje: «Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narod⻲³.

Svakoga dana sve više uviđam te stvarnosti, i svakoga dana sve više tražim prisnost s Bogom, u zadovoljštini i u naknadi za uvrede. Stavimo preda nj broj duša koje se gube, a koje se ne bi trebale izgubiti da ih nisu izložili prigodi; duša koje su napustile vjeru, jer se danas nekažnjeno može širiti svakovrsna laž i hereza; duša koje su sablažnjene tolikim otpadništvom i tolikom zloćom; duša koje su lišene pomoći Sakramenata i dobroga nauka.

Među posjetiteljima koje primam mnogi se žale, osjećaju tragediju i nemogućnost da se zlo popravi ljudskim sredstvima. Svima kažem: moli, moli, moli, i čini pokoru. Ne mogu savjetovati neposluh, ali mogu savjetovati pasivni otpor: ne surađivati s onima koji razaraju, stvarati im poteškoće, osobno se braniti. A još bolje onaj aktivni otpor: njegovati unutarnji život, izvor zadovoljštine, vapaja.

Ti si, Gospodine, rekao da vapijemo: «Clama, ne cesses!»²⁴. U cijelome svijetu ispunjavamo tvoje želje, moleći te za oproštenje, jer si nam Ti usred naših bijeda dao vjeru i ljubav. «Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje»²⁵.

Po zagovoru svete Marije i svetoga Patrijarha, svetoga Josipa, molite Gospodina da nam poveća duh zadovoljštine; da osjećamo bol zbog svojih grijeha, da se znamo utjecati sakramentu pokore. Djeco, slušajte svoga Oca: nema boljega čina kajanja i zadovoljštine od dobre ispovijedi. Ondje primamo jakost koja nam je potrebna za borbu, unatoč našim jadnim glinenim nogama. «Non est opus valentibus medicus, sed male habentibus»²⁶, jer ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.