Lista točaka

50. Prije nekoliko dana, čitajući na misi odlomak iz Knjige o Kraljevima, došla mi je na um i u srce misao o jednostavnosti koju Gospodin od nas traži u ovom životu, a to je ona ista koju je živio Josip. Kad Naaman, onaj sirijski vojskovođa, napokon odlazi k Elizeju da bude izliječen od svoje gube, prorok od njega traži jednostavnu stvar: «Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto»¹. Onaj oholi čovjek misli: zar rijeke moje zemlje nemaju tako dobru vodu kao ove u Elizejevoj zemlji? Zar sam se zato ja micao iz Damaska? Očekivao je nešto upadljivo, izvanredno. A ne! Nečist si; idi i okupaj se, kaže mu prorok. Ne samo jednom, nego više puta: sedam. Ja mislim da je to kao neka predslika sakramenata.

Sve me to podsjetilo na jednostavan, skrovit život Josipa, koji ne čini ništa drugo nego obične stvari. Sveti Josip prolazi posve nezapažen. Sveto pismo jedva da nam govori o njemu. Ali pokazuje nam ga kako obavlja posao glave obitelji.

Zato također, ako je sveti Josip zaštitnik našega unutarnjeg života, ako je poticaj našemu kontemplativnom hodu, ako je ophođenje s njim dobro za sve sinove i kćeri Božje u njegovu Opusu Dei; onima koji u Djelu imaju službu upravljanja sveti Josip mi se čini izvrsnim primjerom. Nastupa samo kad je potrebno, a tada to čini s jakošću i bez nasilja. Takav je Josip.

Neka vas, dakle, ne čudi što misa njegova blagdana počinje riječima: «Iustus ut palma florebit»². Tako je procvala Josipova svetost. «Sicut cedrus Lybani multiplicabitur»³. Mislim na vas. Svatko je u Opusu Dei poput velikoga oca ili majke obitelji, i nosi brigu za tolike i tolike duše u svijetu. Kad svojim mladim kćerima ili sinovima objašnjavam da se, u radu svetoga Rafaela, trebaju osobito ophoditi s tri, četiri ili pet prijatelja; da će se od tih prijatelja možda samo dvojica uklopiti, ali da će poslije svaki od njih dovesti još tri ili četiri, po jednoga za svaki prst, što je to nego cvasti kao pravednik i množiti se kao cedrovi libanonski?

«Plantatus in domo Domini: in atriis domus Dei nostri»⁴. Kao Josip, sva su moja djeca sigurna, s dušom unutar doma Gospodnjega. I to živeći usred ulice, usred poslova ovoga svijeta, osjećajući brige svojih kolega, ostalih građana, nama jednakih.

Nije čudno što liturgija Crkve primjenjuje na svetoga Patrijarha ove riječi iz Knjige Mudrosti: «Dilectus Deo et hominibus, cuius memoria in benedictione est»⁵. Kaže nam da ga Gospodin ljubi, i stavlja nam ga za uzor. I poziva nas također da mi, dobra djeca Božja – premda smo jadni ljudi, kakav sam i ja –, blagoslivljamo ovoga svetog, čudesnog, mladog čovjeka, koji je Zaručnik Marijin. Isklesali su mi ga kao starca, na jednom reljefu u Očevu oratoriju. A ne! Dao sam ga naslikati mladim, kako ga ja zamišljam, na drugim mjestima; možda s nekoliko godina više od Djevice, ali mladim, snažnim, u punini dobi. U tom klasičnom načinu prikazivanja svetoga Josipa kao starca krije se misao – odveć ljudska – da mladoj osobi nije lako živjeti krepost čistoće. Nije istina. Kršćanski ga puk naziva Patrijarhom, ali ja ga vidim ovako: mlada srcem i tijelom, a stara u krepostima; i zato mlada i dušom.

«Glorificavit illum in conspectu regum, et iussit illi coram populo suo, et ostendit illi gloriam suam»⁶. Ne zaboravimo to: Gospodin ga želi proslaviti. A mi smo ga uveli u samu nutrinu svojega doma, učinivši ga i Patrijarhom naše kuće. Zato je najsvečaniji i najprisniji blagdan naše obitelji, onaj na koji se okupljamo svi članovi Djela moleći Isusa, našega Spasitelja, da pošalje radnike u žetvu svoju, posebno posvećen Zaručniku Marijinu. Tada je i posrednik; tada je gospodar kuće; tada počivamo u njegovoj razboritosti, u njegovoj čistoći, u njegovoj nježnosti, u njegovoj moći. Kako da ne bude moćan, naš Otac i Gospodin sveti Josip?

74. S druge strane, sveti Josip je, poslije svete Marije, stvorenje koje se na zemlji najprisnije ophodilo s Isusom. Uživam u onim molitvama prije i poslije mise koje Crkva preporučuje pobožnosti svećenika. Ondje se podsjeća da se sveti Josip brinuo za Sina Božjega jednako kao naši očevi za nas: dolazili bi već dok su nas oblačili, milovali nas, privijali nas na grudi i davali nam tako snažne poljupce da su nas katkad boljeli.

Možete li zamisliti svetoga Josipa, koji je toliko ljubio Presvetu Djevicu i znao za njezinu neokaljanu čistoću? Koliko li je morao trpjeti videći da ona očekuje dijete! Umirila ga je tek objava Boga, našega Gospodina, po Anđelu. Bio je potražio razborito rješenje: ne osramotiti je, otići ne rekavši ništa. Ali kakva bol, jer ju je ljubio svom dušom! Možete li zamisliti njegovu radost kad je saznao da je plod one utrobe djelo Duha Svetoga?

Ljubite Isusa i njegovu Presvetu Majku! Prije godinu dana poslali su mi stari kip od bjelokosti, prekrasan, koji prikazuje trudnu Presvetu Djevicu. Mene to gane. Dira me poniznost Boga, koji hoće biti zatvoren u Marijinoj utrobi, kao mi u krilu svoje majke, onoliko vremena koliko treba, kao i svako drugo dijete, jer je perfectus Homo, savršen čovjek, a ujedno i perfectus Deus, savršen Bog: druga Osoba Presvetoga Trojstva.

Ne dira li vas ova poniznost Božja? Ne ispunja li vas ljubavlju spoznaja da je postao čovjekom i nije htio nikakvu povlasticu? Kao ni On, ni mi ne želimo povlastice. Želimo biti posve obični ljudi; želimo biti građani kao i ostali. To je čudesno! Vrlo se ugodno osjećamo u domu Isusa, Marije i Josipa, koji ostaju nezapaženi.

Kad odem u koji naš oratorij gdje je svetohranište, kažem Isusu da ga ljubim i zazivam Trojstvo. Zatim zahvaljujem Anđelima koji čuvaju svetohranište, klanjajući se Kristu u euharistiji. Ne čini li vam se da su u onoj kući u Nazaretu, a prije toga u Betlehemu, za bijega u Egipat i pri povratku, u strahu da ne izgube Isusa jer je vladao sin okrutnoga kralja, Anđeli zapanjeno promatrali Gospodinovo samoponištenje, to htijenje da se pokaže samo kao čovjek? Nećemo dovoljno ljubiti Isusa ako mu svim srcem ne zahvalimo što je htio biti perfectus Homo.