Lista točaka

5. Sine, nikad ne misli na sebe. Bježi od oholosti koja umišlja da si ono što u mome kraju zovu pisak na gajdama. Kad zaboraviš na sebe, tada dobro radiš. Ne smijemo sebe smatrati središtem, kao da se sve mora vrtjeti oko nas. A najgore je što, ako upadneš u tu manu, nećeš povjerovati kad ti kažu da si ohol; jer dok ponizni misli da je ohol, oholi misli da je ponizan.

Gledam vas, djeco… Kakve li radosti kad dođe trenutak da svoju braću poučiš kako djeca Božja u njegovu Opusu Dei moraju biti kontemplativci, kontemplativne duše usred svijeta! Morate održavati neprekidan život molitve, od jutra do noći i od noći do jutra. Od noći do jutra, Oče? Da, sine, i dok spavaš.

Ti se diviš, kao i ja, tihom životu onih ljudi koji se zatvaraju u stari samostan, skriveni u svojim ćelijama; životu rada i molitve. Kad god posjetim kartuzijance, izlazim odande izgrađen i pun ljubavi prema njima. Razumijem njihov poziv, njihovu odvojenost od svijeta, i radujem se zbog njih, ali… ondje unutra osjećam veliku tugu. Čim se vratim na ulicu, kažem sebi: moja ćelija, ovo je moja ćelija! Naš je život jednako kontemplativan kao i njihov. Bog nam daje sredstva da naša ćelija – naše utočište – bude usred stvari ovoga svijeta, u nutrini našega srca. I provodimo dan – ako smo stekli formaciju koja nam je svojstvena – u neprekidnom razgovoru s Bogom.

Krist, Marija, Crkva: tri ljubavi koje ispunjaju život. Marija, tvoja Majka – umalo ti se otelo: mama; ništa zato, reci joj i to –, sa svetim Josipom i tvojim Anđelom čuvarom.

Poučit ćeš svoju braću da moraju biti kontemplativni i smireni. Makar se cijeli svijet srušio, makar se sve izgubilo, makar sve popucalo…, mi ne. Ako smo vjerni, imat ćemo jakost onoga koji je ponizan, jer živi poistovjećen s Kristom. Djeco, mi smo ono trajno; ostalo je prolazno. Ništa strašno!

Oče, a ako me ustrijele? Sveta stvar! Nije to naš put, ali prihvatili bismo milost mučeništva kao znak Božje nježnosti: ne prema nama, nego prema našoj obitelji Opusa Dei, da nas ni zbog toga ne bi svladala oholost. Neće nam nedostajati te nježnosti…, ali rijetko, jer to nije naš put.

6. Smireni! Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – mora doista reći svatko od djece Božje u njegovu Djelu – hoću da se ta karika, koja sam ja, ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se jakosti drugih karika; veselit će me što ih ima od zlata, od srebra, od platine, optočenih dragim kamenjem. A kad se čini da ću puknuti jer su me uzburkale strasti; kad se čini da jedna karika puca… samo mirno! Pomogne joj se da nastavi dalje s više ljubavi, s više boli, s više poniznosti.

Reći ćeš svojoj braći da moraju biti kontemplativni i smireni, s osjećajem odgovornosti u običnom životu, jer naše je junaštvo u malome. Mi tražimo svetost u običnom, svakodnevnom radu.

Reći ćeš im također da moraju živjeti ljubav, koja je nježnost. «Deus caritas est!»¹⁶, Gospodin je ljubav. Nježnost prema vašoj braći, posve osobita nježnost prema vašim direktorima, pomažući im i bratskom opomenom. Imate sva sredstva da kažete istinu a da ne ranite, tako da bude nadnaravno korisna. Zatraži se savjet: smijem li izreći ovu bratsku opomenu? Mogu ti odgovoriti da nije uputno, jer nije riječ o nečemu objektivnom, ili jer mu je to već rekao netko drugi, ili jer nema dovoljno razloga, ili zbog čega drugoga. Ako ti odgovore da smiješ, odmah izričeš bratsku opomenu, licem u lice, jer ogovaranju nema mjesta u Djelu, ne smije ga biti, čak ni neizravnoga; neizravno je ogovaranje svojstveno osobama koje se boje reći istinu.

Postoji poslovica koja upozorava: tko govori istinu, gubi prijatelje. U Opusu Dei je obrnuto. Ovdje se istina govori iz nježnosti, nasamo, u lice; i svi se osjećamo tako sretnima i sigurnima, dobro zaštićenih leđa. Nikada ne trpite ni najmanje ogovaranje, a još manje ako je protiv nekog direktora.

Ljubav, djeco, prema svim dušama. Opus Dei nije ni protiv koga, nije anti-ništa. Ne možemo ići ruku pod ruku sa zabludom, jer bi to mogla biti prilika da se na nas oslanjaju i da je šire; ali kod osoba koje su u zabludi treba prijateljstvom nastojati da iz zablude izađu; s njima treba postupati s nježnošću, s radošću.

«Iterum dico: gaudete!»¹⁷. Budite uvijek radosni, djeco moja. Ispunio sam ove zgrade riječima Pisma u kojima se preporučuje radost. «Servite Domino in lætitia»¹⁸; služite Gospodinu s radošću. Mislite li vi da je u životu itko zahvalan na usluzi učinjenoj preko volje? Ne. Bolje bi bilo da se i ne učini. A mi ćemo Gospodinu služiti namrgođena lica? Ne. Služit ćemo Mu s radošću, unatoč svojim bijedama, koje ćemo već ukloniti Božjom milošću.

Budite poslušni. Da bismo bili poslušni, treba slušati što nam govore. Kad biste znali kako je žalosno zapovijedati dobrim dušama koje ne znaju slušati…! Možda je riječ o dražesnoj osobi, vrlo svetoj, ali dođe trenutak da se posluša – i ne! Zašto? Jer katkad ima onih koji imaju gotovo fizičku manu da ne slušaju; imaju tako dobru volju da, dok slušaju, razmišljaju kako bi to učinili drukčije, kako ne bi poslušali. Ne, djeco; iznesu se suprotne mogućnosti, ako ih ima; stvari se kažu jasno, a poslije se sluša, spremni da pokorno prihvatimo rješenje suprotno našemu savjetu.

Poslušni i objektivni. Kako ćete vi moći izvješćivati – vi koji niste obični vojnici, nego kapetani Kristove vojske, pa stoga morate objektivno izvješćivati svoje direktore o onome što se događa u vašem sektoru – ako niste objektivni? Znate li što se događa generalu koji primi trideset, pedeset, sto lažnih izvješća? Izgubi bitku. Krist ne gubi bitke, ali se koči djelotvornost našega rada, i posao ne daje sve što bi trebao dati.

Djeco moja, prošlo je već gotovo četrdeset minuta razmatranja. Ne volim preskočiti grudobran – kad već govorimo vojničkim rječnikom – od trideset minuta; od četrdeset, nikada. Vidjeli ste koliko toga morate naučiti i provoditi u djelo da biste tome poučili svoju braću. Ispunite se željom za formacijom. A ako nemate želja, savjetujem vam da poželite imati želje: to je već nešto… Želje za predanjem, za formacijom, za svetošću, želje da budete vrlo djelotvorni: sada, poslije i uvijek.

31. Gospodin nam je u Opusu Dei dao sustav da Križ koji nam On sam nameće – ili dopušta da nam ga nametnu okolnosti, stvari ili osobe –, da Križ koji je On načinio za nas, ne bude težak: a taj sustav jest ljubiti Kristov Križ, jest nositi Križ spokojno, uspravno, ne puštajući ga da padne, ne vukući ga; jest prigrliti protivštinu, kakva god bila – unutarnju i vanjsku –, i znati da svaka ima svoju svrhu i da je svaka čudesno blago. Kad je doista riječ o Kristovu Križu, taj Križ više nije težak, jer nije naš: nije više moj, nego njegov, i On ga nosi sa mnom. Tako, djeco, nema boli koja se ne bi brzo svladala, i neće biti nikoga tko bi nam mogao oduzeti mir i radost.

«Diligam te, Domine, fortitudo mea!»¹: ljubim te, Gospodine, jer Ti si moja snaga: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»². Počivam u Tebi! Ne umijem učiniti ništa, ni veliko ni malo – nema malih stvari ako ih činim iz Ljubavi –, ako mi Ti ne pomogneš! Ali ako uložim svoju dobru volju, moćna će Božja mišica doći da nas ojača, da ublaži, podupre i ponese onu bol; i taj nas teret više ne pritišće.

Dobro to promislite, djeco moja; pomislite na okolnosti koje svakoga od vas okružuju: i znajte da nam više koriste stvari koje naizgled ne idu, koje nam se protive i teško nam padaju, nego one druge koje, čini se, idu bez napora. Ako nam taj nauk nije jasan, izbija pometnja, neutješnost. Naprotiv, ako smo dobro usvojili svu tu duhovnu mudrost, prihvaćajući volju Božju – makar bilo teško –, u tim konkretnim okolnostima, ljubeći Krista Isusa i znajući da smo s Njime suotkupitelji, neće nam nedostajati jasnoće, snage da izvršimo svoju dužnost: spokoja.

Recite Isusu sa mnom: Gospodine, želimo ti samo služiti! Želimo samo izvršavati svoje vlastite dužnosti i ljubiti te kao zaljubljeni! Daj da osjetimo tvoj čvrsti korak uz sebe. Budi Ti naš jedini oslonac. Ništa vam neće oteti mir, djeco moja; ako živite s tim pouzdanjem, ništa vam neće moći oduzeti radost; nitko neće moći pokolebati naš spokoj: u životu se sve da popraviti osim smrti, a smrt je za nas Život.