5. Sine, nikad ne misli na sebe. Bježi od oholosti koja umišlja da si ono što u mome kraju zovu pisak na gajdama. Kad zaboraviš na sebe, tada dobro radiš. Ne smijemo sebe smatrati središtem, kao da se sve mora vrtjeti oko nas. A najgore je što, ako upadneš u tu manu, nećeš povjerovati kad ti kažu da si ohol; jer dok ponizni misli da je ohol, oholi misli da je ponizan.

Gledam vas, djeco… Kakve li radosti kad dođe trenutak da svoju braću poučiš kako djeca Božja u njegovu Opusu Dei moraju biti kontemplativci, kontemplativne duše usred svijeta! Morate održavati neprekidan život molitve, od jutra do noći i od noći do jutra. Od noći do jutra, Oče? Da, sine, i dok spavaš.

Ti se diviš, kao i ja, tihom životu onih ljudi koji se zatvaraju u stari samostan, skriveni u svojim ćelijama; životu rada i molitve. Kad god posjetim kartuzijance, izlazim odande izgrađen i pun ljubavi prema njima. Razumijem njihov poziv, njihovu odvojenost od svijeta, i radujem se zbog njih, ali… ondje unutra osjećam veliku tugu. Čim se vratim na ulicu, kažem sebi: moja ćelija, ovo je moja ćelija! Naš je život jednako kontemplativan kao i njihov. Bog nam daje sredstva da naša ćelija – naše utočište – bude usred stvari ovoga svijeta, u nutrini našega srca. I provodimo dan – ako smo stekli formaciju koja nam je svojstvena – u neprekidnom razgovoru s Bogom.

Krist, Marija, Crkva: tri ljubavi koje ispunjaju život. Marija, tvoja Majka – umalo ti se otelo: mama; ništa zato, reci joj i to –, sa svetim Josipom i tvojim Anđelom čuvarom.

Poučit ćeš svoju braću da moraju biti kontemplativni i smireni. Makar se cijeli svijet srušio, makar se sve izgubilo, makar sve popucalo…, mi ne. Ako smo vjerni, imat ćemo jakost onoga koji je ponizan, jer živi poistovjećen s Kristom. Djeco, mi smo ono trajno; ostalo je prolazno. Ništa strašno!

Oče, a ako me ustrijele? Sveta stvar! Nije to naš put, ali prihvatili bismo milost mučeništva kao znak Božje nježnosti: ne prema nama, nego prema našoj obitelji Opusa Dei, da nas ni zbog toga ne bi svladala oholost. Neće nam nedostajati te nježnosti…, ali rijetko, jer to nije naš put.