Lista točaka

Mnogi su kršćani uvjereni da će se Otkupljenje ostvariti u svim svjetskim sredinama i da moraju postojati duše – ne znaju reći koje – što doprinose s Kristom ostvarenju tog spasenja. Ipak, spasenje gledaju kroz perspektivu stoljeća, mnogih stoljeća... Trebala bi čitava vječnost da se ono dovrši prema ritmu njihova predanja. Tako si mislio i ti prije nego su te “probudili”.

Često se pitam zašto neke duše, koje su imale sreću još od djetinjstva upoznati pravog Isusa, toliko oklijevaju tome odgovoriti što je moguće bolje: svojim životom, svojom obitelji, svojim čežnjama. Poslušaj: Ti, baš stoga što si primio “sve” odjednom, moraš se pokazati veoma zahvalan Gospodinu; na isti način na koji bi reagirao slijepac koji je iznenada progledao, dok drugima ni na pamet ne pada zahvaljivali što vide. Ali... to nije dosta. Moraš svaki dan pomagati onima oko sebe kako bi bili zahvalni što su djeca Božja. Inače mi nemoj reći da si zahvalan.

Koja divota obraćati nevjernike, osvajati duše!... – Dakle, jednako je tako i još milije Bogu izbjeći da se one izgube.

Koju ti nepomućenu radost daje tvoje predanje Bogu!... I koju čežnju i nemir moraš imati za tim da svi dijele tvoju radost!

Shvaćam nadnaravnu i ljudsku radost onoga koji je imao sreću biti prethodnik božanske sjetve. – „Divno je osjetiti se jedinim, koji će pokrenuti cijeli jedan grad i njegovu okolicu”, ponavljao je on sam sebi s mnogo uvjerenja. – Nemoj čekati da imaš više sredstava ili da ti stignu drugi: duše te trebaju danas, sada.

Gledali smo, dok smo govorili, kopno onog kontinenta. – U očima ti je zasjalo svjetlo, duša ti se ispunila nestrpljivošću i, pri pomisli na te narode, rekao si mi: „Može li se dogoditi da s druge strane ovih mora milost Kristova ne bude uspješna?”

Zatim si sam odgovorio: „On se, u svojoj beskrajnoj dobroti, htio služiti prilagodljivim sredstvima.”

Kako ti ih je žao!... Dođe ti želja da im dovikneš kako gube vrijeme... Zašto su tako slijepi i ne primjećuju ono što si ti – bijedno stvorenje – vidio? Zašto ne idu za boljim?

– Moli, mrtvi se, a zatim – to si dužan! – probudi ih jednog po jednog i objasni im – opet jednom po jednom – da, kao i ti, mogu naći božanski put, ne napuštajući mjesto koje zauzimaju u društvu.

Počeo si s velikim poletom. Ali malo-pomalo tvoj se polet smanjivao... I na kraju ćeš se zatvoriti u svoju jadnu ljušturu, ako nastaviš sužavati svoj horizont.

– Moraš ispunjati svoje srce sve više apostolskom glađu: od stotinu duša nas zanima svih sto.

Oni koji su susreli Krista ne mogu se zatvoriti u svoje okružje: bilo bi vrlo žalosno to osiromašenje! Trebaju se raširiti poput lepeze da dođu do svih duša. Svatko mora stvarati – i povećavati – krug prijatelja, na koje može djelovati vlastitim profesionalnim ugledom, vlastitim vladanjem, vlastitim prijateljstvom, čineći da Krist bude taj koji će djelovati preko tog staleškog ugleda, tog vladanja i tog prijateljstva.

Moraš biti upaljena žeravica koja posvuda širi vatru. I gdje ambijent nije sposoban gorjeti, moraš povećati duhovnu temperaturu.

– Inače ćeš jadno gubiti vrijeme, a činit ćeš da ga gube i oni koji te okružuju.

Kad postoji žar za duše, uvijek se nađe dobrog svijeta koji otkriva plodan teren. Nema tu isprika!

Imao si razgovor s ovim i s onim, jer te izjeda revnost za duše. Ovaj se prestrašio; drugi se savjetovao s jednim “mudrim”, koji ga je naopako usmjerio... – Ustraj: da se nitko poslije ne može opravdati govoreći: “Quia nemo nos conduxit” – Nitko nas nije pozvao.

Bog hoće nas, svoju djecu, kao udarne čete. – Ne možemo, kao takvi, stajati u pričuvi: stvoreni smo za borbu, na mjestu gdje se nalazimo, kao vojska svrstana za bitku.

Ne manjka ti ugodan stil inteligentnog govornika... Ali si također veoma nehajan. „Ako me ne traže...”, ispričavaš se.

– Ako se ne promijeniš – govorit ću jasno – i ne ideš ususret onima koji te čekaju, nikada nećeš biti

uspješan apostol.

Ljudi ove zemlje – tako udaljeni od Boga, tako zavedeni – podsjećaju te na riječi Učiteljeve: „Kao ovce bez pastira su.” – I osjetio si da se i tvoje srce ispunja sažaljenjem... Odluči se, s mjesta koje zauzimaš, dati život kao žrtvu paljenicu za sve.

Srdačan pozdrav jednog brata podsjetio te je, u onim neprekidnim odlascima i dolascima, da su časni putevi svijeta otvoreni za Krista: ostaje samo da se upustimo u njihovo prelaženje, s osvajačkim duhom. Da, Bog je stvorio svijet za svoju djecu, da ga nastavaju i da ga posvećuju: što čekaš?

Ponašaj se kao da o tebi, i to isključivo o tebi, ovisi ozračje mjesta na kojem radiš: ozračje radišnosti, radosti, Božje prisutnosti, nad naravnog gledanja.

Ne shvaćam tvoju bezvoljnost. Ako se namjeriš na grupu kolega koji su pomalo teški – koji su možda postali teški tvojom nebrigom – gubiš za njih interes, izbjegavaš tegobu, i misliš da su mrtvi teret, balast u suprotnosti s tvojim apostolskim ambicijama, kako te neće shvatiti…

Kako želiš da te poslušaju ako im, osim što ih voliš, što im služiš svojom molitvom i odricanjem, ne govoriš?...

Kolika ćeš iznenađenja imati onaj dan u kojem budeš odlučio posvetiti vrijeme jednom od njih, zatim drugom, pa trećem! Osim toga, ako se ne promijeniš, s pravom će moći uskliknuti pokazujući na te prstom “Hominem non habeo” – Nemam koga tko bi mi pomogao!