10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.