2. Molitva djece Božje

7. «Valja svagda moliti i nikada ne sustati»¹. Molitva je, djeco, temelj svakoga nadnaravnog djelovanja.

Pogledajte Isusa Krista, koji je naš uzor. Što čini u velikim prigodama? Što nam o Njemu kaže sveto Evanđelje? Prije nego što započne svoj javni život, povlači se na «četrdeset dana i četrdeset noći»² u pustinju da moli. Poslije, kad se sprema konačno izabrati prvu Dvanaestoricu, sveti Luka pripovijeda da «provede noć moleći se Bogu»³. A pred već otvorenim Lazarovim grobom «podiže oči i reče: Oče, hvala ti što si me uslišao»⁴. A što čini u prisnosti Posljednje večere, u tjeskobi Getsemanija, u samoći Križa? I tada, raširenih ruku, razgovara s Ocem.

8. Promotrite sada njegovu blaženu Majku: kakav nam je primjer ostavila? Kad joj Arkanđeo dolazi priopćiti božansku poruku, zatječe je povučenu u molitvi. A prvi kršćani? Djela apostolska prenijela su nam prizor koji me očarava, jer je za nas živi primjer; zato sam ga dao uklesati u tolikim oratorijima i na drugim mjestima: «Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama»⁵.

Što su činili, sine moj, svi sveci? Mislim da nije bilo nijednoga bez molitve; nijedan nije uzdignut na čast oltara a da nije bio duša molitve.

Mnogo je načina molitve. Ja za vas želim molitvu djece Božje; ne molitvu licemjera, koji će od Isusa morati čuti ono: «Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’»⁶. Mi vršimo volju njegova Oca, nakon što smo mu posvetili svoj život. Naša molitva, naš vapaj – Gospodine! Gospodine! – sjedinjen je s djelotvornom željom da vršimo Volju Božju. Taj se vapaj očituje u tisuću različitih oblika: to je molitva, i to je ono što ja želim za vas.

Sine duše moje! Ako ti u ovim danima duhovnih vježbi pomno promisliš ono što ti govore tvoja braća svećenici koji vode razmatranja; ako ozbiljno, jednom zauvijek, preispitaš svoj dosadašnji život; ako završiš odlukom – čvrstom! – da ćeš nastojati živjeti u molitvi, tražiti razgovor pun ljubavi s vječnom Ljubavlju – jamčim ti da ćeš postati ono što Gospodin od tebe želi: duša koja pruža utjehu i koja je djelotvorna u apostolatu.

9. Dobro si živio prve pouke o molitvi koje si naučio kad si počeo primati duhovno vođenje kakvo se pruža u našem Opusu Dei. Zatim si od svoje braće slušao tolike divne savjete i nastojao ih provesti u djelo. I sada, nakon godina – bilo ih mnogo ili malo – što ih već radiš za Gospodina, Otac ti iznova uporno govori o molitvi. Zašto? Jer da bi bio svet, sine, treba moliti: nemam drugoga recepta za postizanje svetosti.

Ako to već nisi iskusio, vidjet ćeš kako ćeš, ispunjavajući Norme, a da to i ne primjećuješ, od jutra do noći i od noći do jutra zapravo moliti: čini ljubavi, čini zadovoljštine, zahvale; srcem, ustima, malim mrtvljenjima koja raspaljuju dušu.

To nisu stvari koje bi se mogle smatrati sitnicama: to je stalna molitva, dijalog ljubavi. Praksa koja u tebi neće izazvati nikakvu psihološku deformaciju, jer za kršćanina to mora biti nešto tako naravno i spontano kao kucanje srca.

Kad ti sve to ide lako: hvala ti, Bože moj! Kad dođe težak trenutak: Gospodine, ne ostavi me! A taj Bog, «krotka i ponizna srca»⁷, kako bi ti mogao reći ne?

Ja želim da sav naš život bude molitva: pred ugodnim i neugodnim, pred utjehom… i pred neutješnošću zbog gubitka drage osobe. Pred svime, odmah, razgovor s Bogom, tvojim Ocem, tražeći Gospodina u središtu svoje duše.

Za to, sine, moraš imati jasnu, habitualnu i aktualnu raspoloženost: odbojnost prema grijehu. Muževno moraš osjećati užas, snažan užas pred teškim grijehom. A isto tako i duboko ukorijenjen stav gnušanja nad namjernim lakim grijehom.

Bog predsjeda našoj molitvi, a ti, sine moj, razgovaraš s Njime kao što se razgovara s bratom, s prijateljem, s ocem: pun pouzdanja. Reci mu: Gospodine, koji si sva Veličina, sva Dobrota, sve Milosrđe, znam da me Ti slušaš! Zato se zaljubljujem u Tebe, s neuglađenošću svojega ponašanja i svojih jadnih ruku ogrubjelih od prašine puta. Tako je odricanje ugodno, radosno je ono što je možda prije ponižavalo, a život predanja sretan. Znati da si tako blizu Boga! Zato, dogodilo se što mu drago, čvrst sam, siguran s tobom, koji si hridina i utvrda⁸.

Oče – kao da mi šapćeš na uho – ali to što nam govorite s jedne je strane nešto vrlo dobro poznato, a s druge se čini tako teško… A ja ću ti opet ponoviti da treba biti duša molitve. Samo se tako može biti sretan, čak i kad te ne priznaju, čak i kad na putu naiđeš na velike poteškoće.

10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.

11. Djeco duše moje, želim vas povesti čudesnim putem, životom ljubavi i nadnaravne pustolovine, kojim je Gospodin vodio mene – životom sreće, sa žrtvom, s boli, s odricanjem, s predanjem, sa zaboravom samoga sebe.

«Si quis vult post me venire… Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom»¹¹. Te smo riječi svi čuli: zato smo ovdje. Čuli smo i ove druge: «Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas»¹². Božanski poziv ima vrlo konkretnu svrhu: postaviti te na sva raskrižja zemlje, a da ti pritom ostaneš sav uronjen u Boga. Biti sol, biti kvasac, biti svjetlo svijeta. Da, sine moj: ti u Bogu, da rasvjetljuješ, da daješ okus, da daješ rast, da budeš kvas.

Ali svjetlo će postati tama ako ti nisi kontemplativan, duša neprestane molitve; a sol će izgubiti okus i služit će samo za to da ljudi po njoj gaze, ako ti nisi uronjen u Boga. Kvasac će istrunuti i izgubiti snagu da ukvasa sve tijesto ako ti nisi doista kontemplativna duša.

Moli usmene molitve, one koje su dio našega plana pobožnoga života. Zatim se obrati Bogu svojim osobnim usmenim molitvama: onima koje u tebi bude najveću pobožnost. Nemoj se zadržati samo na onome što svi imamo dužnost i radost ispunjavati: dodaj ono što ti nalažu tvoja inicijativa i velikodušnost. Napokon, ne zaboravi neprestanu misaonu molitvu. Nastoj razgovarati s Bogom, u središtu svoje duše, s punim pouzdanjem i iskrenošću.

Sine, mislim da sam ti već rekao sve što sam ti imao reći. Sada preostaje da se ti zaista odlučiš biti predana duša, zaljubljena, u stalnom ophođenju s Bogom. Tada sam doista siguran u tvoju vjernost.

Završavam, dakle, trima navodima iz Pisma:

«Oportet semper orare et non deficere»¹³: treba uvijek moliti, bez prestanka.

«Erat pernoctans in oratione Dei»¹⁴: Krist je provodio noć razgovarajući s Bogom.

«Erant autem perseverantes in doctrina apostolorum, et communicatione fractionis panis, et orationibus»¹⁵: prvi su kršćani bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu lomljenja kruha i u molitvi.