32. «Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu?»³. Ako ijedna askeza unutar Crkve ima to sportsko obilježje, onda je to askeza svojstvena našemu Djelu. Sportaš ustraje, dobar sportaš provodi mnogo vremena trenirajući, pripremajući se. Ako je riječ o skakanju, pokušava opet i opet. Podignu mu letvicu, i možda je ne uspije preskočiti; ali uporno pokušava dalje, sve dok ne svlada prepreku.

Djeco moja, to je život. Ako počinjete i ponovno počinjete, dobro ide. Ako imate pobjednički moral, ako ima borbe, s Božjom pomoću preskačete! Nema poteškoće koja se ne da svladati! Svaki će dan za nas biti prilika da se obnovimo, sa sigurnošću da ćemo stići na kraj svoga puta, a to je Ljubav.

Jadni su oni koji su uganuli nogu, a ne znaju trpjeti u kršćanskom, sportskom duhu, i ne podnose da se umiješaju liječnik i maser, i kažu da više ne žele skakati!

«Svaki natjecatelj – ponovno vam čitam riječi svetoga Pavla – sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv»⁴. Treba se poslužiti sredstvima, onima koja naša slabost dopušta. Mnogi vode požrtvovan život iz posve ljudskih razloga; ta se jadna stvorenja ne sjećaju da su djeca Božja, i pokreće ih možda oholost, želja da se istaknu: «Sve moguće izdržavaju»⁵. A ti, sine moj, koji imaš Djelo, svoju Majku; i koji imaš svoju braću, moju djecu, što činiš? S kakvim osjećajem odgovornosti reagiraš?

Više sam puta rekao onima koji uganu gležanj, onima koji iščaše zapešće, da nisu sami. Ti, sine moj, nemaš pravo obazirati se natrag, osuditi svoju dušu ili se, u najmanju ruku, dovesti u tešku i neposrednu opasnost da je izgubiš. Osim toga, nemaš pravo ostaviti taj teret koji ti je Gospodin, s ljubavlju i pouzdanjem, stavio na ramena. Nemaš pravo odreći se Djela i svoje braće, svojih odgovornosti. Želim te zamoliti, Isuse, Gospodine naš, da nikada više zbog poteškoća ne skrenemo s puta, da nikada više ne propustimo uzeti tvoj Križ i rado ga nositi na sebi.

Vidite li kako se u svemu očituje ta psihologija o kojoj sam vam govorio? Vidite li kako molimo sa svoga gledišta, po mjeri, prema svojoj osobnoj potrebi, koja nije samo naša, nego je potreba sve vaše braće, cijeloga Djela? Poučavajte druge ovomu nauku, prilagođavajući ga osobnim okolnostima svakoga pojedinog. Prenesite svojoj braći ovu misao koju sam vam toliko puta propovijedao. Ponavljajte na sve strane ono što smo zajedno razmatrali u ovom času molitve.

«Tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao»⁶. Razmisli možemo li ti i ja to reći s Apostolom. Djeco moja, mislim da je za današnju molitvu već dosta. Treba biti vjeran tim malim mrtvljenjima, običnima, svakodnevnima. I primati, uz to, sva pasivna mrtvljenja koja nam Gospodin pošalje: voditi osobni život takve kakvoće da onemogući ono biti isključen o kojem nam govori sveti Pavao.

Čovjek koji se bori, koji počinje i ponovno počinje, koji se opet i opet hvata za Kristov Križ, taj ide naprijed. Ali i mi moramo uvijek, čak i u najmanje izvršavanje dužnosti, unijeti motiv brige za druge, za vašu braću. Moramo neprestano misliti – kao način gledanja na stvari koji je posve naš – da nismo sami, da nije logično da budemo sami. Moramo uvijek misliti na druge: na sve duše.