7. Znak unutarnjega života

29. Svatko prilagođava opće stvari svojoj potrebi i svojim konkretnim okolnostima. Od iste vrste tkanine šiju se vrlo različita odijela: jedna veća, a druga manja, jedna šira, a druga uža. Milijuni ljudi uzimaju isti lijek, a svatko se njime služi prema svojoj osobnoj potrebi. Kad su te posebnosti ili te okolnosti manje-više trajne, iz njih se rađa poseban način gledanja na život. Svi smo, na primjer, iskusili ono što bismo mogli nazvati psihologijom ili psihološkom predrasudom struke. Liječnik, ako na ulici zapazi nekog čovjeka, možda će instinktivno pomisliti: bolesna su mu jetra; ako ga vidi krojač, reći će: loše je odjeven; a ako je to postolar, vjerojatno će pomisliti: kako dobre cipele nosi…

Gledajte, djeco moja: ako se to događa u profesionalnom životu, u ljudskim stvarima, isto se zbiva i u duhovnom životu. Mi imamo poseban, vlastiti unutarnji život, koji je dijelom zajednički samo nama. Obilježje toga unutarnjeg života članova Djela, koje svakomu od nas mora dati poseban način gledanja na stvari, jest aktivno nastojanje oko svetosti drugih. Ne ljubimo Boga ako smo zaokupljeni samo vlastitom svetošću: treba misliti na druge, na svetost naše braće i svih duša.

30. Nakon moje smrti možete prekinuti šutnju koju čuvam već tako dugo, i vikati, vikati. Morao sam šutjeti godinama i godinama. Među mojim papirima naći ćete mnoge poticaje na razboritost, na šutnju, na to da se poteškoće svladavaju molitvom i mrtvljenjem, poniznošću, radom i djelima, a ne samo jezikom. Bilo je nešto što mi je priječilo govoriti, što me navodilo na šutnju, a povezano je s cijelim ovim uvodom koji sam dosad izlagao. Ja sam imao – nije to moja zasluga, to je milost Boga, našega Gospodina – psihologiju onoga koji nikada nije sam, ni ljudski ni nadnaravno sam. Imao sam veliku božansku i ljudsku obvezu. I želio bih da i vi budete dionici te velike obveze, koja traje i uvijek će trajati.

Nikada nisam bio sam. Zbog toga sam šutio pred objektivno nepodnošljivim stvarima: mogao sam izazvati pravi skandal! Bilo je to vrlo lako, vrlo lako… Ali ne, radije sam šutio, radije sam ja osobno bio skandal, jer sam mislio na druge.

Ne preostaje nam drugo nego računati s tom – nazovimo je tako – psihološkom predrasudom da redovito mislimo na druge, s tim određenim, vlastitim, isključivo našim gledištem. Želio bih da o tome razmislite kad budete razasuti po svim Regijama. Neka vas nikada ne plaši nerazboritost ljudi, ali mi, koji imamo poslanje bdjeti nad drugima, ne možemo si dopustiti taj luksuz: naprotiv, moramo si priuštiti luksuz razboritosti, spokoja, ljubavi koja nikoga ne isključuje.

31. Gospodin nam je u Opusu Dei dao sustav da Križ koji nam On sam nameće – ili dopušta da nam ga nametnu okolnosti, stvari ili osobe –, da Križ koji je On načinio za nas, ne bude težak: a taj sustav jest ljubiti Kristov Križ, jest nositi Križ spokojno, uspravno, ne puštajući ga da padne, ne vukući ga; jest prigrliti protivštinu, kakva god bila – unutarnju i vanjsku –, i znati da svaka ima svoju svrhu i da je svaka čudesno blago. Kad je doista riječ o Kristovu Križu, taj Križ više nije težak, jer nije naš: nije više moj, nego njegov, i On ga nosi sa mnom. Tako, djeco, nema boli koja se ne bi brzo svladala, i neće biti nikoga tko bi nam mogao oduzeti mir i radost.

«Diligam te, Domine, fortitudo mea!»¹: ljubim te, Gospodine, jer Ti si moja snaga: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»². Počivam u Tebi! Ne umijem učiniti ništa, ni veliko ni malo – nema malih stvari ako ih činim iz Ljubavi –, ako mi Ti ne pomogneš! Ali ako uložim svoju dobru volju, moćna će Božja mišica doći da nas ojača, da ublaži, podupre i ponese onu bol; i taj nas teret više ne pritišće.

Dobro to promislite, djeco moja; pomislite na okolnosti koje svakoga od vas okružuju: i znajte da nam više koriste stvari koje naizgled ne idu, koje nam se protive i teško nam padaju, nego one druge koje, čini se, idu bez napora. Ako nam taj nauk nije jasan, izbija pometnja, neutješnost. Naprotiv, ako smo dobro usvojili svu tu duhovnu mudrost, prihvaćajući volju Božju – makar bilo teško –, u tim konkretnim okolnostima, ljubeći Krista Isusa i znajući da smo s Njime suotkupitelji, neće nam nedostajati jasnoće, snage da izvršimo svoju dužnost: spokoja.

Recite Isusu sa mnom: Gospodine, želimo ti samo služiti! Želimo samo izvršavati svoje vlastite dužnosti i ljubiti te kao zaljubljeni! Daj da osjetimo tvoj čvrsti korak uz sebe. Budi Ti naš jedini oslonac. Ništa vam neće oteti mir, djeco moja; ako živite s tim pouzdanjem, ništa vam neće moći oduzeti radost; nitko neće moći pokolebati naš spokoj: u životu se sve da popraviti osim smrti, a smrt je za nas Život.

32. «Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu?»³. Ako ijedna askeza unutar Crkve ima to sportsko obilježje, onda je to askeza svojstvena našemu Djelu. Sportaš ustraje, dobar sportaš provodi mnogo vremena trenirajući, pripremajući se. Ako je riječ o skakanju, pokušava opet i opet. Podignu mu letvicu, i možda je ne uspije preskočiti; ali uporno pokušava dalje, sve dok ne svlada prepreku.

Djeco moja, to je život. Ako počinjete i ponovno počinjete, dobro ide. Ako imate pobjednički moral, ako ima borbe, s Božjom pomoću preskačete! Nema poteškoće koja se ne da svladati! Svaki će dan za nas biti prilika da se obnovimo, sa sigurnošću da ćemo stići na kraj svoga puta, a to je Ljubav.

Jadni su oni koji su uganuli nogu, a ne znaju trpjeti u kršćanskom, sportskom duhu, i ne podnose da se umiješaju liječnik i maser, i kažu da više ne žele skakati!

«Svaki natjecatelj – ponovno vam čitam riječi svetoga Pavla – sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv»⁴. Treba se poslužiti sredstvima, onima koja naša slabost dopušta. Mnogi vode požrtvovan život iz posve ljudskih razloga; ta se jadna stvorenja ne sjećaju da su djeca Božja, i pokreće ih možda oholost, želja da se istaknu: «Sve moguće izdržavaju»⁵. A ti, sine moj, koji imaš Djelo, svoju Majku; i koji imaš svoju braću, moju djecu, što činiš? S kakvim osjećajem odgovornosti reagiraš?

Više sam puta rekao onima koji uganu gležanj, onima koji iščaše zapešće, da nisu sami. Ti, sine moj, nemaš pravo obazirati se natrag, osuditi svoju dušu ili se, u najmanju ruku, dovesti u tešku i neposrednu opasnost da je izgubiš. Osim toga, nemaš pravo ostaviti taj teret koji ti je Gospodin, s ljubavlju i pouzdanjem, stavio na ramena. Nemaš pravo odreći se Djela i svoje braće, svojih odgovornosti. Želim te zamoliti, Isuse, Gospodine naš, da nikada više zbog poteškoća ne skrenemo s puta, da nikada više ne propustimo uzeti tvoj Križ i rado ga nositi na sebi.

Vidite li kako se u svemu očituje ta psihologija o kojoj sam vam govorio? Vidite li kako molimo sa svoga gledišta, po mjeri, prema svojoj osobnoj potrebi, koja nije samo naša, nego je potreba sve vaše braće, cijeloga Djela? Poučavajte druge ovomu nauku, prilagođavajući ga osobnim okolnostima svakoga pojedinog. Prenesite svojoj braći ovu misao koju sam vam toliko puta propovijedao. Ponavljajte na sve strane ono što smo zajedno razmatrali u ovom času molitve.

«Tako trčim – ne kao besciljno, tako udaram šakom – ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sâm ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao»⁶. Razmisli možemo li ti i ja to reći s Apostolom. Djeco moja, mislim da je za današnju molitvu već dosta. Treba biti vjeran tim malim mrtvljenjima, običnima, svakodnevnima. I primati, uz to, sva pasivna mrtvljenja koja nam Gospodin pošalje: voditi osobni život takve kakvoće da onemogući ono biti isključen o kojem nam govori sveti Pavao.

Čovjek koji se bori, koji počinje i ponovno počinje, koji se opet i opet hvata za Kristov Križ, taj ide naprijed. Ali i mi moramo uvijek, čak i u najmanje izvršavanje dužnosti, unijeti motiv brige za druge, za vašu braću. Moramo neprestano misliti – kao način gledanja na stvari koji je posve naš – da nismo sami, da nije logično da budemo sami. Moramo uvijek misliti na druge: na sve duše.