Lista točaka

Htio bih da, uz radost koju vam donosi vaš božanski poziv, osjetite i prisnu, iskrenu poniznost, koja nije samo spojiva s nadom i s veličinom duha, nego je njihova najbolja obrana i jamstvo. Jer nije svaka sigurnost dostojna hvale, nego samo ona koja odlaže brige u mjeri u kojoj to treba činiti i u stvarima u kojima se ne treba bojati. Tako je sigurnost uvjet jakosti i velikodušnosti⁴.

Svaki je od nas poput onoga diva iz Svetoga pisma: glava kipa bijaše od čistoga zlata; prsa mu i ruke od srebra; trbuh mu i bokovi od mjedi; noge od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline⁵. Ne zaboravimo nikada tu slabost ljudskoga temelja, pa ćemo biti razboriti – ponizni – i neće se dogoditi ono što se zbilo onome golemom kipu: da se kamen odvali, a da ga ne baci ruka, te udari kip u stopala od željeza i gline i razmrska ih. Tada se željezo, glina, mjed, srebro i zlato zajedno smrviše i postadoše poput praha s gumna ljeti: odnese ih vjetar te od njih ne osta ni traga⁶.

Čujte, djeco moja, što nam Duh Sveti govori po svetom Pavlu: tko misli da čvrsto stoji, neka pazi da ne padne. Nisu vas snašle nego ljudske, obične napasti; ali vjeran je Bog, koji neće dopustiti da budete napastovani preko svojih sila, nego će učiniti da iz same napasti izvučete korist, kako biste se mogli održati⁷.

Evo me, dakle; ja sam Bog koji briše tvoje grijehe i ne spominje ih se. Vidiš? Neću ih se sjećati, kaže, i to je svojstveno blagosti; ali ti ih se sjećaj, kako bi u tome našao priliku da se popraviš. Pavao se, premda je to znao, uvijek sjećao grijeha koje je Bog zaboravio, do te mjere da je govorio: nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju; i: Krist je došao na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. Nije rekao: bio sam; nego: jesam. Pred Bogom grijesi su bili oprošteni, ali pred Pavlom je sjećanje na njih i dalje trajalo. Ono što je Bog izbrisao, on je sam razglašavao… Bog ga naziva izabranom posudom, a on sebe naziva prvim grešnikom. Ako nije zaboravio grijehe, pomisli kako li se tek sjećao Božjih dobročinstava⁷³.

Sveti Pavao zna da je posljednji među apostolima, ali osjeća i zapovijed da evangelizira. Kao ti i kao ja. Ti ćeš već znati kakav si. O sebi ti mogu reći da sam jadan stvor, grešnik koji ljubi Isusa Krista. Po Božjoj milosti više ga ne vrijeđamo, ali osjećam se sposobnim počiniti sve niskosti koje je počinio bilo koji drugi čovjek.

Zato, ako nas drugi – jer im Gospodin, u svojoj dobroti, ne da vidjeti našu krhkost – drže boljima od sebe, hvale nas i pokazuju da ne znaju kako smo grešnici, moramo misliti i razmatrati u dubini svojega srca, s istinskom poniznošću: tamquam prodigium factus sum multis: et tu adiutor fortis⁷⁴; postadoh mnogima poput čuda; ali dobro znam da si ti, Bože moj, moja jakost.

Ponizni, djeco moja. Pogledajte: Isus Krist poljubio je noge nama kada ih je poljubio prvoj dvanaestorici. A On je onaj koji jest, a mi smo ono što jesmo: jadna stvorenja.

Ako budemo vjerni, ako budemo ponizni, bit ćemo čisti, umrtvljeni, poslušni; bit ćemo djelotvorni, u cijelome svijetu: što ponizniji, to djelotvorniji. Nismo došli zapovijedati, nego slušati. Dolazimo služiti, kao Isus, koji non venit ministrari, sed ministrare⁷⁸. Razmatrajte često Krstiteljeve riječi: Illum oportet crescere, me autem minui⁷⁹; treba da On raste, a ja da se umanjujem.

Ako želiš biti velik, počni od toga da budeš malen; ako želiš podići zdanje koje će sezati do neba, misli najprije na to da položiš temelj poniznosti. Što je veća građevina koja se kani podići i što je viša zgrada, to dublje treba kopati temelj. I dok se zgrada koja se gradi uzdiže u visinu, onaj tko kopa temelj spušta se do najveće dubine. Dakle, zgrada se, prije nego što se uspne, ponizuje, a njezin se vrh uzdiže nakon poniženja⁸⁰.

Iskreni sa samima sobom. Još teže. Već ste čuli kako se kaže da bi najbolji posao na svijetu bio kupovati ljude po onome što stvarno vrijede, a prodavati ih po onome što misle da vrijede. Iskrenost je teška. Oholost čini nasilje pamćenju, zamračuje ga: i pronalazi se opravdanje kako bi se dobrotom prekrilo počinjeno zlo, koje čovjek nije spreman ispraviti; gomilaju se argumenti, razlozi, koji postupno guše glas savjesti, sve slabiji, sve nejasniji.

Budući da volja teži dobru ili prividnom dobru, volja se nikada ne bi pokrenula prema zlu kad se ono što nije dobro ne bi na neki način pokazivalo kao dobro⁸⁴. Strasti, ili zastranjela volja, prisiljavaju razum, navode ga da prenaglo pristane ili da izbjegne razmatranje određenih vidova koji im proturječe, kako bi prihvatio, naprotiv, druge koji podupiru – koji dobrotom zaodijevaju – onu sklonost.

Ako čovjek nije ponizan, duboko ponizan, savjest se lako može izobličiti. Možda ćemo u svome životu, iz slabosti, loše postupiti. Ali ideje jasne, savjest jasna: ono što ne možemo jest činiti loše stvari i govoriti da su svete.

Što manje poniznosti, to su teže posljedice toga izobličenja. Jer neki ne ostaju samo pri tom subjektivnom umirivanju vlastite savjesti; nego se osjećaju glasnicima nekoga novog morala, misionarima i prorocima tih zahtjeva zla, i šire svoje zablude žarom novoga križarskog pohoda, i vuku za sobom slabe, koji u tim novim naucima nalaze opravdanje svojih sramotnih djela, koji se tako osjećaju oslobođenima od boli ispravljanja, koje je – za ponizne – ugodna dužnost.

Ne slušajte što vam prorokuju proroci; obmanjuju vas. Ono što vam govore njihova su viđenja, ne dolazi iz usta Gospodnjih. Onima koji se rugaju riječi Gospodnjoj govore: mir, imat ćete mir. A svima koji idu za zlim željama srca svoga govore: nikakvo zlo neće doći na vas… Zavode narod moj svojim lažima i svojim hvastanjem, a ja ih nisam poslao, nikakvo im poslanje nisam dao i nisu narodu mojemu učinili nikakva dobra, riječ je Gospodnja⁸⁵. Ako mi, nakon što ste pročitali ove riječi Svetoga pisma, kažete da je običnoj duši teško razlučivati, dat ću vam siguran kriterij: ljubav prema Presvetoj Djevici, na prvome mjestu; a zatim poslušnost, koja je kamen kušnje prave poniznosti.