Htio bih da, uz radost koju vam donosi vaš božanski poziv, osjetite i prisnu, iskrenu poniznost, koja nije samo spojiva s nadom i s veličinom duha, nego je njihova najbolja obrana i jamstvo. Jer nije svaka sigurnost dostojna hvale, nego samo ona koja odlaže brige u mjeri u kojoj to treba činiti i u stvarima u kojima se ne treba bojati. Tako je sigurnost uvjet jakosti i velikodušnosti⁴.

Svaki je od nas poput onoga diva iz Svetoga pisma: glava kipa bijaše od čistoga zlata; prsa mu i ruke od srebra; trbuh mu i bokovi od mjedi; noge od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline⁵. Ne zaboravimo nikada tu slabost ljudskoga temelja, pa ćemo biti razboriti – ponizni – i neće se dogoditi ono što se zbilo onome golemom kipu: da se kamen odvali, a da ga ne baci ruka, te udari kip u stopala od željeza i gline i razmrska ih. Tada se željezo, glina, mjed, srebro i zlato zajedno smrviše i postadoše poput praha s gumna ljeti: odnese ih vjetar te od njih ne osta ni traga⁶.

Čujte, djeco moja, što nam Duh Sveti govori po svetom Pavlu: tko misli da čvrsto stoji, neka pazi da ne padne. Nisu vas snašle nego ljudske, obične napasti; ali vjeran je Bog, koji neće dopustiti da budete napastovani preko svojih sila, nego će učiniti da iz same napasti izvučete korist, kako biste se mogli održati⁷.