Evo me, dakle; ja sam Bog koji briše tvoje grijehe i ne spominje ih se. Vidiš? Neću ih se sjećati, kaže, i to je svojstveno blagosti; ali ti ih se sjećaj, kako bi u tome našao priliku da se popraviš. Pavao se, premda je to znao, uvijek sjećao grijeha koje je Bog zaboravio, do te mjere da je govorio: nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju; i: Krist je došao na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. Nije rekao: bio sam; nego: jesam. Pred Bogom grijesi su bili oprošteni, ali pred Pavlom je sjećanje na njih i dalje trajalo. Ono što je Bog izbrisao, on je sam razglašavao… Bog ga naziva izabranom posudom, a on sebe naziva prvim grešnikom. Ako nije zaboravio grijehe, pomisli kako li se tek sjećao Božjih dobročinstava⁷³.

Sveti Pavao zna da je posljednji među apostolima, ali osjeća i zapovijed da evangelizira. Kao ti i kao ja. Ti ćeš već znati kakav si. O sebi ti mogu reći da sam jadan stvor, grešnik koji ljubi Isusa Krista. Po Božjoj milosti više ga ne vrijeđamo, ali osjećam se sposobnim počiniti sve niskosti koje je počinio bilo koji drugi čovjek.

Zato, ako nas drugi – jer im Gospodin, u svojoj dobroti, ne da vidjeti našu krhkost – drže boljima od sebe, hvale nas i pokazuju da ne znaju kako smo grešnici, moramo misliti i razmatrati u dubini svojega srca, s istinskom poniznošću: tamquam prodigium factus sum multis: et tu adiutor fortis⁷⁴; postadoh mnogima poput čuda; ali dobro znam da si ti, Bože moj, moja jakost.