Ako čovjek nije ponizan, duboko ponizan, savjest se lako može izobličiti. Možda ćemo u svome životu, iz slabosti, loše postupiti. Ali ideje jasne, savjest jasna: ono što ne možemo jest činiti loše stvari i govoriti da su svete.

Što manje poniznosti, to su teže posljedice toga izobličenja. Jer neki ne ostaju samo pri tom subjektivnom umirivanju vlastite savjesti; nego se osjećaju glasnicima nekoga novog morala, misionarima i prorocima tih zahtjeva zla, i šire svoje zablude žarom novoga križarskog pohoda, i vuku za sobom slabe, koji u tim novim naucima nalaze opravdanje svojih sramotnih djela, koji se tako osjećaju oslobođenima od boli ispravljanja, koje je – za ponizne – ugodna dužnost.

Ne slušajte što vam prorokuju proroci; obmanjuju vas. Ono što vam govore njihova su viđenja, ne dolazi iz usta Gospodnjih. Onima koji se rugaju riječi Gospodnjoj govore: mir, imat ćete mir. A svima koji idu za zlim željama srca svoga govore: nikakvo zlo neće doći na vas… Zavode narod moj svojim lažima i svojim hvastanjem, a ja ih nisam poslao, nikakvo im poslanje nisam dao i nisu narodu mojemu učinili nikakva dobra, riječ je Gospodnja⁸⁵. Ako mi, nakon što ste pročitali ove riječi Svetoga pisma, kažete da je običnoj duši teško razlučivati, dat ću vam siguran kriterij: ljubav prema Presvetoj Djevici, na prvome mjestu; a zatim poslušnost, koja je kamen kušnje prave poniznosti.