Lista točaka

Jer bio si ugodan Bogu, bilo je potrebno da te napast iskuša⁴⁸. Ne zaboravi da je Gospodin naš uzor; i da je zato, premda je Bog, dopustio da ga napastuju, kako bismo se ispunili hrabrošću, kako bismo bili sigurni – s Njime – u pobjedu. Ako u tim trenucima osjetiš drhtanje svoje duše, govori sa svojim Bogom i reci mu: smiluj mi se, Gospodine, jer dršću sve kosti moje, i duša je moja sva potresena⁴⁹. On će biti taj koji će ti reći: ne boj se, jer ja sam te otkupio i pozvao te imenom tvojim: ti si moj⁵⁰.

Neka te ne uznemiruje što se poznaješ takvim kakav jesi: takav, od gline. Neka te to ne brine. Jer ti i ja smo djeca Božja – a to je dobro pobožanstvenjenje –, izabrani božanskim pozivom od sve vječnosti: izabrao nas je Otac, po Isusu Kristu, prije stvaranja svijeta, da budemo sveti pred njim⁵¹. Mi, koji smo na osobit način Božji, njegova oruđa unatoč našoj jadnoj osobnoj bijedi, bit ćemo djelotvorni ako ne izgubimo poniznost, ako ne izgubimo spoznaju svoje slabosti. Napasti nam daju mjeru naše vlastite slabosti.

Jedno je misliti ili osjećati, a drugo pristati. Napast se može lako odbiti: čak je i najmanji stupanj milosti dovoljan da se odupre svakoj požudi i zasluži vječni život⁵². Ono što nikako ne valja činiti jest razgovarati sa strastima, koje se žele razuzdati.

Napast se pobjeđuje molitvom i mrtvljenjem: kad su me oni mučili, ja sam se odjenuo u kostrijet, postom pokoravajući svoju dušu, i u prsima sam ponavljao molitve⁵³. Unesite ovo uvjerenje u svoj život predanja: da ćemo, budemo li vjerni, moći učiniti mnogo dobra u svijetu. Budite jaki, čvrsti, cjeloviti, nepokolebljivi pred lažnim dražima nevjernosti.

Tako ćemo moći reći sa psalmistom: gurnut sam i poljuljan, već samo što nisam pao, ali me pridržao Gospodin⁵⁴. Ljubimo te, Gospodine, jer kada dođe napast, daješ nam pomoć svoje jakosti – svoje milosti –, da budemo pobjednici. Zahvaljujemo, Gospodine, što dopuštaš da budemo kušani, kako bismo bili ponizni.

Onaj tko ostane zapleten u trnju kraj puta, ostat će po vlastitoj volji, znajući da će biti nesretnik, jer je okrenuo leđa Kristovoj Ljubavi. Ponovno tvrdim da svi imamo bijede. Ali naše nas bijede nikada ne smiju navesti da se oglušimo na Božji poziv, nego da se utečemo tom pozivu, da se uvučemo u tu božansku dobrotu, kao što su se drevni ratnici uvlačili u svoj oklop: ono ecce ego: quia vocasti me!¹⁰²; evo me, jer si me zvao, naša je obrana. Ne smijemo ići protiv Božjeg poziva zato što imamo bijeda; nego napadati bijede, zato što nas je Bog pozvao.

Kada dođu teškoća i napast, đavao nas više puta želi navesti da ovako rasuđujemo: budući da imaš ovu bijedu, to je znak da te Bog ne zove, ne možeš ići dalje. Mi moramo uočiti sofizam toga rasuđivanja i pomisliti: budući da me Bog pozvao, unatoč ovoj pogrešci, s Gospodinovom milošću ići ću naprijed.

Naše nam predanje daje kao neki naslov – pravo, da tako kažemo – na milosti potrebne da budemo vjerni putu na koji smo jednoga dana krenuli, jer nas je Bog pozvao. Vjera nam kaže da nam, kakve god bile okolnosti kroz koje prolazimo, te milosti neće uzmanjkati ako ih se svojevoljno ne odreknemo. Ali mi moramo surađivati: u toj je suradnji vježbanje kreposti jakosti, a dio je jakosti strpljivost da podnesemo kušnju, teškoću, napast i vlastite bijede. Tko je bio iskušan i pokazao se savršenim, imat će trajnu slavu. Tko je mogao prestupiti, a nije prestupio, učiniti zlo, a nije ga učinio, njegova su dobra osigurana u Gospodinu¹⁰³.

Od vječnosti nas je Stvoritelj izabrao za ovaj život potpunoga predanja: elegit nos in ipso ante mundi constitutionem¹⁰⁴, izabrao nas je prije stvaranja svijeta. Nitko od nas nema pravo, dogodilo se što mu drago, sumnjati u svoj božanski poziv: postoji svjetlo Božje, postoji unutarnja snaga koju nezasluženo daje Gospodin, koji hoće da uz njegovu Svemoć ide naša slabost; uz njegovo svjetlo, tama naše jadne naravi. Traži nas da suotkupljujemo, s točno određenim poticajem, u koji ne možemo sumnjati: jer imamo, uz tisuću razloga koje smo u drugim prigodama razmatrali, jedan vanjski znak: činjenicu da s punim predanjem radimo u njegovu Djelu, a da nije posredovao nikakav ljudski motiv. Da nas nije pozvao Bog, naš rad s tolikom žrtvom u Opusu Dei učinio bi nas dostojnima ludnice. Ali mi smo ljudi zdrave pameti, dakle postoji nešto fizičko, izvanjsko, što nas uvjerava da je ovaj poziv božanski: veni, sequere me¹⁰⁵; dođi, slijedi me.