Onaj tko ostane zapleten u trnju kraj puta, ostat će po vlastitoj volji, znajući da će biti nesretnik, jer je okrenuo leđa Kristovoj Ljubavi. Ponovno tvrdim da svi imamo bijede. Ali naše nas bijede nikada ne smiju navesti da se oglušimo na Božji poziv, nego da se utečemo tom pozivu, da se uvučemo u tu božansku dobrotu, kao što su se drevni ratnici uvlačili u svoj oklop: ono ecce ego: quia vocasti me!¹⁰²; evo me, jer si me zvao, naša je obrana. Ne smijemo ići protiv Božjeg poziva zato što imamo bijeda; nego napadati bijede, zato što nas je Bog pozvao.

Kada dođu teškoća i napast, đavao nas više puta želi navesti da ovako rasuđujemo: budući da imaš ovu bijedu, to je znak da te Bog ne zove, ne možeš ići dalje. Mi moramo uočiti sofizam toga rasuđivanja i pomisliti: budući da me Bog pozvao, unatoč ovoj pogrešci, s Gospodinovom milošću ići ću naprijed.

Naše nam predanje daje kao neki naslov – pravo, da tako kažemo – na milosti potrebne da budemo vjerni putu na koji smo jednoga dana krenuli, jer nas je Bog pozvao. Vjera nam kaže da nam, kakve god bile okolnosti kroz koje prolazimo, te milosti neće uzmanjkati ako ih se svojevoljno ne odreknemo. Ali mi moramo surađivati: u toj je suradnji vježbanje kreposti jakosti, a dio je jakosti strpljivost da podnesemo kušnju, teškoću, napast i vlastite bijede. Tko je bio iskušan i pokazao se savršenim, imat će trajnu slavu. Tko je mogao prestupiti, a nije prestupio, učiniti zlo, a nije ga učinio, njegova su dobra osigurana u Gospodinu¹⁰³.

Od vječnosti nas je Stvoritelj izabrao za ovaj život potpunoga predanja: elegit nos in ipso ante mundi constitutionem¹⁰⁴, izabrao nas je prije stvaranja svijeta. Nitko od nas nema pravo, dogodilo se što mu drago, sumnjati u svoj božanski poziv: postoji svjetlo Božje, postoji unutarnja snaga koju nezasluženo daje Gospodin, koji hoće da uz njegovu Svemoć ide naša slabost; uz njegovo svjetlo, tama naše jadne naravi. Traži nas da suotkupljujemo, s točno određenim poticajem, u koji ne možemo sumnjati: jer imamo, uz tisuću razloga koje smo u drugim prigodama razmatrali, jedan vanjski znak: činjenicu da s punim predanjem radimo u njegovu Djelu, a da nije posredovao nikakav ljudski motiv. Da nas nije pozvao Bog, naš rad s tolikom žrtvom u Opusu Dei učinio bi nas dostojnima ludnice. Ali mi smo ljudi zdrave pameti, dakle postoji nešto fizičko, izvanjsko, što nas uvjerava da je ovaj poziv božanski: veni, sequere me¹⁰⁵; dođi, slijedi me.