Jer bio si ugodan Bogu, bilo je potrebno da te napast iskuša⁴⁸. Ne zaboravi da je Gospodin naš uzor; i da je zato, premda je Bog, dopustio da ga napastuju, kako bismo se ispunili hrabrošću, kako bismo bili sigurni – s Njime – u pobjedu. Ako u tim trenucima osjetiš drhtanje svoje duše, govori sa svojim Bogom i reci mu: smiluj mi se, Gospodine, jer dršću sve kosti moje, i duša je moja sva potresena⁴⁹. On će biti taj koji će ti reći: ne boj se, jer ja sam te otkupio i pozvao te imenom tvojim: ti si moj⁵⁰.

Neka te ne uznemiruje što se poznaješ takvim kakav jesi: takav, od gline. Neka te to ne brine. Jer ti i ja smo djeca Božja – a to je dobro pobožanstvenjenje –, izabrani božanskim pozivom od sve vječnosti: izabrao nas je Otac, po Isusu Kristu, prije stvaranja svijeta, da budemo sveti pred njim⁵¹. Mi, koji smo na osobit način Božji, njegova oruđa unatoč našoj jadnoj osobnoj bijedi, bit ćemo djelotvorni ako ne izgubimo poniznost, ako ne izgubimo spoznaju svoje slabosti. Napasti nam daju mjeru naše vlastite slabosti.