Lista točaka

10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.

42.«Benedixisti – čita se u Svetom pismu –, Domine, terram tuam; avertisti captivitatem Iacob»¹¹; Gospodine, blagoslovio si svoju zemlju, dokinuo si sužanjstvo Jakovljevo. Ponavljam da se više ne osjećamo robovima, nego slobodnima: sve nas vodi k Bogu. I na tom hodu stazom Opusa Dei idemo sigurni, jer imamo vođenje koje onemogućuje da pogriješimo: ispovijed i povjerljivi razgovor s vašim bratom, ako su iskreni, ako se ne daje mjesta nijemom đavlu. Na svome duhovnom putu imamo, u svakom trenutku, nešto slično onim znakovima što ih vidimo na cestama, postavljenima da usmjeravaju putnike. Nije moguće – ponavljam –, ni na koji način, da član ili članica Opusa Dei – ako je vjeran našemu duhu – zaluta u zavojima i okukama svoga unutarnjeg života.

Tako se duša raspaljuje svjetlima što ih prima iz Pjesme nad pjesmama: «Surgam et circuibo civitatem»¹²; ustat ću i optrčati grad… I ne samo grad: «Per vicos et plateas quæram quem diligit anima mea»¹³. Po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja… Trčat ću s jednoga kraja svijeta na drugi – po svim narodima, po svim mjestima, stazama i prečacima – da tražim mir svoje duše. I nalazim ga u stvarima koje dolaze izvana, koje mi nisu smetnja; koje su mi, naprotiv, staza i stuba da se sve više i više približim Bogu, i sve više i više s njime sjedinim.

A kad dođe vrijeme – koje mora doći, s većom ili manjom snagom – protivština, borbe, nevolje, pasivnoga čišćenja, psalmist nam stavlja u usta i u život one riječi: «Cum ipso ero in tribulatione»¹⁴, s Njime sam u vrijeme nevolje. Što vrijedi, Isuse, moj križ pred tvojim Križem; moje ogrebotine pred tvojim Ranama? Što vrijedi, pred tvojom neizmjernom, čistom i beskrajnom Ljubavlju, ovaj jadni križić što si ga Ti stavio u moju dušu? I vaša se srca, i moje, ispunjaju svetim žarom: «Ut nuntietis ei quia amore langueo»¹⁵, da mu kažete da umirem od ljubavi. To je plemenita, božanska bolest: mi smo – mogu reći riječima jednoga svog starog prijatelja – aristokrati Ljubavi u svijetu!

Ne živimo mi, nego Krist živi u nama¹⁶. Javlja se žeđ za Bogom, želja da tražimo njegove suze, njegove riječi, njegov osmijeh, njegovo lice… Ne nalazim boljega načina da to izrazim nego da opet posegnem za riječima psalma: «Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»¹⁷, kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom, o Bože moj!

Mir. Osjećati se uronjenima u Boga, pobožanstvenjenima. Skloniti se u Kristov Bok. Znati da svatko, sa žudnjom, iščekuje ljubav Božju: Oca, i Sina, i Duha Svetoga. I apostolski se žar raspaljuje, raste iz dana u dan, jer dobro se samo od sebe širi. Želimo posijati po cijelom svijetu radost i mir, natopiti sve duše otkupiteljskim vodama što izviru iz otvorenoga Boka Kristova, činiti sve iz Ljubavi. Tada nema tuge, ni jada, ni boli: nestaju čim se uistinu prihvati volja Božja, čim se rado ispunjavaju njegove želje, kako to čine vjerna djeca, makar živci pucali i muka se činila nepodnošljivom.

91. Uvjeren sam da se u ovim trenucima mnoge duše gube zato što se ne služe sredstvima. Zato tako dobro dolazi ispovijed, koja je, uz to što je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, i – čak i psihološki – golem lijek koji pomaže dušama. Mi, osim toga, imamo onaj bratski razgovor s direktorom, koji je nastao spontano, prirodno, kao što izvire vrelo: voda je ondje i ne može a da ne izvire, jer je dio našega života.

Kako je taj Običaj nastao, u prvim godinama? U Djelu nije bilo drugih svećenika osim mene. Nisam htio ispovijedati vašu braću, jer kad bih ih ispovjedio, bio bih vezanih ruku i nogu: više im ne bih mogao ništa napomenuti, osim u sljedećoj ispovijedi. Zato sam ih slao drugamo: ispovjedite se kod koga hoćete, govorio sam im. Bilo im je vrlo teško, jer kad bi se optužili, na primjer, da su zanemarili ispit savjesti, ili za kakvu drugu malu pogrešku, neki bi im svećenici odgovarali osorno ili podrugljivim tonom: pa to nije grijeh! A oni koji su bili dobri svećenici ili redovnici dobra duha – svojega – pitali su ih: a ne biste li vi imali poziv za nas…?

Vaša su mi braća radije pričala stvari jednostavno, jasno, izvan ispovijedi. Pa to je, na kraju krajeva, ono što jedni drugima pričaju prijatelji ili prijateljice kad se okupe, ili oko kavanskoga stola, ili na plesu! Kažu to tako, jasno, čak i pretjerujući.

Barem s istom jednostavnošću morate govoriti i vi u tom bratskom razgovoru. Djelo je Majka koja svoju djecu ostavlja posve slobodnom; zato mi, njezina djeca, osjećamo potrebu biti odani. Ako to tko dosad nije učinio, savjetujem mu da otvori srce i izbaci ono: krastaču koju smo svi imali u sebi, možda prije nego što smo došli u Opus Dei. Svoj svojoj djeci savjetujem: izbacite van tu debelu i ružnu krastaču. I vidjet ćete kakav mir, kakav spokoj, kakvo dobro i kakva radost. Gospodin će vam za ostatak vašega života dati mnogo više milosti da budete odani svomu pozivu, Crkvi, Rimskomu prvosvećeniku, kojega toliko ljubimo, tko god on bio. Naprotiv, onaj koji bi pokušao sakriti neku bijedu, veliku ili malu, bio bi žarište zaraze, za sebe i za druge duše. Bara su mane koje se skrivaju, a i dobre stvari koje se ne pokazuju: čak i mirna bistra voda, ako ne teče, trune. Otvorite srce jasno, kratko, bez kompliciranja.