42.«Benedixisti – čita se u Svetom pismu –, Domine, terram tuam; avertisti captivitatem Iacob»¹¹; Gospodine, blagoslovio si svoju zemlju, dokinuo si sužanjstvo Jakovljevo. Ponavljam da se više ne osjećamo robovima, nego slobodnima: sve nas vodi k Bogu. I na tom hodu stazom Opusa Dei idemo sigurni, jer imamo vođenje koje onemogućuje da pogriješimo: ispovijed i povjerljivi razgovor s vašim bratom, ako su iskreni, ako se ne daje mjesta nijemom đavlu. Na svome duhovnom putu imamo, u svakom trenutku, nešto slično onim znakovima što ih vidimo na cestama, postavljenima da usmjeravaju putnike. Nije moguće – ponavljam –, ni na koji način, da član ili članica Opusa Dei – ako je vjeran našemu duhu – zaluta u zavojima i okukama svoga unutarnjeg života.

Tako se duša raspaljuje svjetlima što ih prima iz Pjesme nad pjesmama: «Surgam et circuibo civitatem»¹²; ustat ću i optrčati grad… I ne samo grad: «Per vicos et plateas quæram quem diligit anima mea»¹³. Po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja… Trčat ću s jednoga kraja svijeta na drugi – po svim narodima, po svim mjestima, stazama i prečacima – da tražim mir svoje duše. I nalazim ga u stvarima koje dolaze izvana, koje mi nisu smetnja; koje su mi, naprotiv, staza i stuba da se sve više i više približim Bogu, i sve više i više s njime sjedinim.

A kad dođe vrijeme – koje mora doći, s većom ili manjom snagom – protivština, borbe, nevolje, pasivnoga čišćenja, psalmist nam stavlja u usta i u život one riječi: «Cum ipso ero in tribulatione»¹⁴, s Njime sam u vrijeme nevolje. Što vrijedi, Isuse, moj križ pred tvojim Križem; moje ogrebotine pred tvojim Ranama? Što vrijedi, pred tvojom neizmjernom, čistom i beskrajnom Ljubavlju, ovaj jadni križić što si ga Ti stavio u moju dušu? I vaša se srca, i moje, ispunjaju svetim žarom: «Ut nuntietis ei quia amore langueo»¹⁵, da mu kažete da umirem od ljubavi. To je plemenita, božanska bolest: mi smo – mogu reći riječima jednoga svog starog prijatelja – aristokrati Ljubavi u svijetu!

Ne živimo mi, nego Krist živi u nama¹⁶. Javlja se žeđ za Bogom, želja da tražimo njegove suze, njegove riječi, njegov osmijeh, njegovo lice… Ne nalazim boljega načina da to izrazim nego da opet posegnem za riječima psalma: «Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»¹⁷, kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom, o Bože moj!

Mir. Osjećati se uronjenima u Boga, pobožanstvenjenima. Skloniti se u Kristov Bok. Znati da svatko, sa žudnjom, iščekuje ljubav Božju: Oca, i Sina, i Duha Svetoga. I apostolski se žar raspaljuje, raste iz dana u dan, jer dobro se samo od sebe širi. Želimo posijati po cijelom svijetu radost i mir, natopiti sve duše otkupiteljskim vodama što izviru iz otvorenoga Boka Kristova, činiti sve iz Ljubavi. Tada nema tuge, ni jada, ni boli: nestaju čim se uistinu prihvati volja Božja, čim se rado ispunjavaju njegove želje, kako to čine vjerna djeca, makar živci pucali i muka se činila nepodnošljivom.