Lista točaka

20. Ti ljudi o kojima govori Evanđelje slijedili su ga jer su vidjeli čudesa: ozdravljenja koja je Isus činio. A vi i ja, zašto? Svatko od nas mora sebi postaviti to pitanje i potražiti iskren odgovor. I kad se jednom budeš upitao i odgovorio, u Gospodinovoj prisutnosti, ispuni se zahvalnošću, jer biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći biti svakoga dana bolji. Ophoditi se s Kristom nužno znači ljubiti Krista. A ljubiti Krista znači osigurati sebi sreću: vječnu sreću, najpuniju ljubav, s blaženim gledanjem Presvetoga Trojstva.

Rekao sam maloprije, djeco, da vam neću držati razmatranje, nego vam dati točke za vašu osobnu molitvu. Razmatraj sam, sine moj. Zašto si s Kristom u Opusu Dei? Otkad osjećaš privlačnost Isusa Krista? Zašto? Kako si od početka do sada znao odgovarati na milost? Kako te je Gospodin svojom nježnošću doveo u Djelo, da budeš posve blizu Njega, da budeš prisan s Njime?

A ti, kako si odgovorio na tu milost? Što činiš sa svoje strane da se ta prisnost s Kristom ne izgubi i da je ne izgube tvoja braća? Na što misliš otkad imaš sve te obveze? Na sebe ili na slavu Božju? Na sebe ili na druge? Na sebe, na svoje stvari, na svoje sitnice, na svoje bijede, na svoje sitne oholosti, na svoje putene slabosti? Na što obično misliš? Razmisli o tome, a zatim pusti da srce djeluje na volju i razum.

Pogledaj nije li ono što je Gospodin učinio s tobom, sine moj, mnogo više od liječenja bolesnih. Pogledaj nije li dao vid našim očima, koje su bile slijepe za njegova čudesa; nije li dao snagu našim udovima, koji nisu bili kadri kretati se s nadnaravnim smislom; nije li nas možda uskrisio kao Lazara, jer smo bili mrtvi za život Božji. Nije li to razlog da kliknemo: «Lætare, Ierusalem?»². Nije li to razlog da vam kažem: «Gaudete cum lætitia, qui in tristitia fuistis»³; radujte se vi koji ste tugovali?

U ovoj prvoj točki moramo zahvaliti Gospodinu na nezasluženoj nagradi poziva. I obećavamo mu da ćemo ga svakoga dana sve više cijeniti, čuvajući ga kao najdragocjeniji dragulj što nam ga je mogao darovati Bog, naš Otac. Istodobno još jednom shvaćamo da, dok obnašamo ovu službu upravljanja koju nam je Djelo povjerilo, naša revnost mora osobito biti u tome da tražimo svetost kako bismo posvećivali druge: vi svoju braću, ja svoju djecu. Jer «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost»⁴.

63. Potrebno je neprestano pobuđivati čin kajanja, popravljanja, poboljšanja: uzastopne uspone. Da, Gospodine, koji nas slušaš; Ti si dopustio, nakon što je ljudski rod pao s našim praroditeljima, zvjerskost ovoga stvorenja koje se zove čovjek. Zato, ako katkad ne mogu biti u naručju tvoje Majke, uz Tebe, stat ću uz onu mazgu i onoga vola, koji su ti pravili društvo u štalici. Bit ću obiteljski pas. Ondje ću te gledati nježnim očima, kao da nastojim braniti onaj dom. Tako ću uz tebe naći toplinu koja čisti, ljubav Božju koja od zvijeri, koju svi ljudi nosimo u sebi, čini dijete Božje, nešto što se ne može usporediti ni s kakvom veličinom na zemlji.

Naš je život, djeco moja, život plemenita i dobra magarčića, koji se katkad valja po tlu, s nogama uvis, i njače. Ali koji je obično vjeran, nosi teret koji mu natovare i zadovoljava se hranom, uvijek istom, skromnom i neobilnom; i ima tvrdu kožu za rad. Ganuo me lik magarčića, koji je odan i ne zbacuje teret. Magarčić sam, Gospodine; evo me. Nemojte misliti, djeco moja, da je to budalaština. Nije. Izlažem vam način molitve kojim se ja služim i koji dobro djeluje.

I nudim svoja leđa Majci Božjoj, koja nosi u naručju svoga Sina, pa idemo u Egipat. Poslije ću mu ponovno ponuditi svoja leđa da On sjedne na njih: «Perfectus Deus, perfectus Homo!»⁶. I postat ću prijestolje Božje.

Kakav mi mir daju ova razmatranja! Kakav nam mir mora davati spoznaja da nam Gospodin uvijek oprašta, da nas toliko ljubi, da toliko poznaje ljudske slabosti, da zna od kakve smo bijedne gline načinjeni. Ali zna i da nam je udahnuo dah, život, koji je božanski. Povrh toga dara, koji pripada redu naravi, Gospodin nam je ulio milost, koja nam omogućuje da živimo njegovim vlastitim životom. I daje nam sakramente, akvadukte te božanske milosti: na prvome mjestu krštenje, po kojem postajemo dio Božje obitelji.

Ne mogu vam sakriti, djeco moja, da trpim kad vidim da nalažu odgodu krštenja djece, kad ustanovim da ih neki odbijaju krstiti bez niza jamstava, koja će mnogi roditelji teško moći dati. Tako ih ostavljaju da budu pogani, «djeca gnjeva»⁷, robovi Sotone. Mnogo trpim kad opažam da se namjerno odgađa krštenje novorođenčadi, jer radije poslije slave obred koji nazivaju zajedničkim, s mnogo djece odjednom, kao da je Bogu to potrebno da bi se nastanio u svakoj duši.

Mislim tada na svoje roditelje, koji su bili kršteni istoga dana kad su se rodili, premda su se rodili zdravi. A moji djedovi i bake bili su jednostavno dobri kršćani. Sada, međutim, neki koji sebe nazivaju autoritetom uče stado Božje da se od početka ponaša s hladnoćom loših vjernika.

98. Budite čestite osobe zato što se borite, nastojeći pomiriti onu dvojicu braće koju svi nosimo u sebi: razum, s milošću Božjom, i sjetilnost. Dvojica braće koja su s nama otkad se rodimo i koja će nas pratiti tijekom cijeloga našega života. Treba postići da žive zajedno, premda se jedan protivi drugomu, nastojeći da viši brat, um, povuče za sobom nižega, osjetila. Naša duša, po nalogu vjere i razuma i s pomoću milosti Božje, teži za boljim darovima, za Rajem, za vječnom srećom. I onamo moramo povesti i svoga maloga brata, sjetilnost, da uživa Boga u nebu.

Neka to jedinstvo života bude plod Gospodinove dobrote prema svakome i prema cijelome Djelu, a i učinak vaše osobne borbe. Nikada nije prikladnije nego sada podsjetiti da je mir posljedica rata: onoga čudesnoga rata protiv nas samih, protiv naših zlih sklonosti. Rata koji je rat za mir, jer traži mir.

Gubimo spokoj kad naš život ne vodi razum s božanskom milošću, nego niže sile. Ne plašite se ako otkrijete da ste čudovišni, skloni počiniti sve grozote! S Gospodinovom pomoću ići ćemo do kraja, sigurni, s onim mirom – ponavljam – koji je posljedica pobjede. Trijumf koji nije naš, jer Bog je onaj koji pobjeđuje u nama ako mu ne stvaramo poteškoće, ako se potrudimo pružiti svoju ruku ruci koja nam se pruža s neba.

Djeco moja, jedinstvo života. Borba. Neka se ona posuda, o kojoj sam vam prije govorio, ne razbije. Neka srce bude cijelo i neka bude za Boga. Neka se ne zaustavljamo na bijedama osobnoga ponosa. Neka se uistinu predamo, neka idemo naprijed. Kao što onaj koji pješači prema nekom gradu nastoji ustrajati, pa korak za korakom uspije prijeći cijeli put. Pomoć našega Oca Boga neće nam uzmanjkati.

Najveća radost moga života jest znati da se borite i da ste odani. Ne smeta mi previše kad doznam da ste – na onim točkama koje su daleko od glavnoga bedema – pali na nos. Znam da ustajete i iznova počinjete s još više zalaganja. Možda ćemo izgubiti pokoju bitku, ali ćemo dobiti rat. A ako smo iskreni, ne gube se ni izgubljene bitke. Naprotiv, svaka nova spojnica na našoj glini kao da je odlikovanje. Zato moramo imati poniznosti da ih ne skrivamo: keramičke posude popravljene spojnicama imaju, u Božjim očima i u mojima, više draži nego nove.

103. «Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin»¹⁵. Stigli smo, djeco, u dobar čas, jer je ova noć – ova sadašnja – vrlo zla za duše. Noć u kojoj velika svjetlila, koja bi trebala zračiti svjetlom, šire tamu; oni koji bi trebali biti sol, da spriječe raspadanje svijeta, bljutavi su i, katkad, javno pokvareni.

Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti. Jer ćemo hraniti odluku da vjerno odgovaramo na milost, s podatnošću dobrih oruđa. Jer ćemo od ovoga Božića naučiti da se ne udaljujemo od puta koji nam Gospodin zacrtava u Betlehemu: puta istinske poniznosti, bez karikature. Biti ponizan ne znači hodati prljav ni zapušten; ni pokazivati se ravnodušnim prema svemu što se događa oko nas, u neprestanom odricanju od prava. Još manje znači razglašavati gluposti protiv samoga sebe. Ne može biti poniznosti gdje ima glume i licemjerja, jer poniznost je istina.

Bez našega pristanka, bez naše volje, Bog, naš Gospodin, unatoč svojoj bezgraničnoj dobroti, neće nas moći ni posvetiti ni spasiti. Štoviše: bez Njega nećemo ni mi učiniti ništa korisno. Kao što se tvrdi da jedno polje rađa ovo, a one zemlje ono; tako se za jednu dušu može reći da je sveta, a za drugu da je učinila tolika dobra djela. Premda uistinu «nitko nije dobar, doli Bog jedini»¹⁶: On je onaj koji čini polje plodnim, koji sjemenu daje mogućnost da se umnoži, a kolcu, koji se čini suhim, daje moć da pusti korijenje. On je onaj koji je svojom milošću blagoslovio ljudsku narav, omogućivši joj tako da se može vladati kršćanski, živjeti tako da budemo sretni dok se borimo u iščekivanju budućega života, koji je sreća i ljubav zauvijek. Poniznost je, djeco, znati da «niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti»¹⁷.

Što nas uči Gospodin svega, gospodar svemira? U ove dane Božića, božićne pjesme svih zemalja, imale one dugu kršćansku predaju ili ne, pjevaju Kralju kraljeva koji je već došao. A kakva su očitovanja njegova kraljevskoga dostojanstva? Jasle! Nema ni onih pojedinosti kojima, s toliko ljubavi, okružujemo Dijete Isusa u našim oratorijima. U Betlehemu naš Stvoritelj oskudijeva u svemu: tolika je njegova poniznost!

Kao što se jela začinjaju solju da ne bi bila bljutava, tako u svoj život moramo uvijek stavljati poniznost. Kćeri i sinovi moji – usporedba nije moja: duhovni je pisci rabe već više od četiri stoljeća –, nemojte činiti kao one kokoši koje, čim snesu jedno jedino jaje, kokodakanjem zaglušuju cijelu kuću. Treba raditi, treba obavljati posao, umni ili fizički, a uvijek apostolski, s velikim nakanama i velikim željama – koje Gospodin pretvara u stvarnost – da služimo Bogu i prođemo nezapaženi.

Djeco, tako od Isusa, našega Učitelja, učimo promatrati ga tek rođena u naručju njegove Majke, pod zaštitničkim pogledom Josipovim. Muž tako Božji da ga je Gospodin izabrao da mu na zemlji bude otac. Svojim pogledom, svojim radom, svojim rukama, svojim naporom, svojim ljudskim sredstvima, brani život Novorođenoga.

Vi i ja, u ovim trenucima kad Isusa Krista iznova toliko puta razapinju, u ovim okolnostima u kojima se čini da stari kršćanski narodi gube vjeru, od vrha do dna, kako neki kažu; vi i ja moramo uložiti mnogo truda da nalikujemo Josipu u njegovoj poniznosti, a i u njegovoj djelotvornosti. Ne ispunjava li vas radošću pomisao da možemo takoreći štititi našega Gospodina, našega Boga?

105. Ne zaboravite, kćeri i sinovi moji, da je poniznost tako važna krepost da, kad bi nje nedostajalo, ne bi bilo nijedne druge. U unutarnjem životu – ponovno vam kažem – ona je kao sol, koja začinja sva jela. Jer premda se neki čin doima kreposnim, neće to biti ako je posljedica oholosti, taštine, gluposti; ako ga činimo misleći na sebe same, stavljajući sebe ispred služenja Bogu, ispred dobra duša, ispred slave Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kad se pozornost okrene prema našemu ja, kad premećemo po glavi hoće li nas hvaliti ili kritizirati, nanosimo sebi vrlo veliko zlo. Samo nas Bog mora zanimati; a radi Njega, svi mi koji pripadamo Opusu Dei, i sve duše svijeta bez iznimke. Dakle, van s tim ja! Smeta.

Budete li tako postupali, kćeri i sinovi, koliko će neprilika nestati, koliko ćemo teških trenutaka sebi prištedjeti! Ako vam je kadgod teško i primijetite da vam se duša puni nemirom, to znači da ste usmjereni na sebe same. Gospodin je došao otkupiti, spasiti, i ni za što se drugo nije brinuo. A mi, zar ćemo se brinuti kako da njegujemo oholost?

Ako se ti, sine moj, usredotočiš na sebe sama, ne samo da ideš lošim putem, nego ćeš, k tome, izgubiti kršćansku sreću u ovom životu; onu radost i ono veselje koji nisu potpuni, jer će samo u nebu sreća biti puna.

Čitao sam u jednoj staroj duhovnoj knjizi da su stabla s vrlo visokim i uspravnim granama ona neplodna. Naprotiv, ona s niskim, spuštenim granama puna su jedra ploda, ukusna mesa; i što bliže tlu, to je plod obilniji. Djeco, molite za poniznost, koja je tako dragocjena krepost. Zašto smo tako glupi? Uvijek uvjereni da je naše najbolje, uvijek sigurni da imamo pravo. Kao što kocka šećera upija vodu, tako se u dušu uvlače taština i ponos. Ako želite biti sretni, budite ponizni; odbacite lažljiva došaptavanja đavla kad vam sugerira da ste divni. Vi i ja shvatili smo da smo, nažalost, gotovo ništa; ali, računajući na Boga, našega Gospodina, to je druga pjesma. Njemu dugujemo sve. Obnovimo zahvalnost: ut in gratiarum semper actione maneamus!

Zahvaljivanje se, kćeri i sinovi moji, rađa iz svetoga ponosa, koji ne uništava poniznost niti puni dušu ohološću, jer se temelji samo na moći Božjoj, a sazdan je od ljubavi, od sigurnosti u borbi. Sada kad počinje godina i obnavljaju se odluke da hodimo «in novitate vit滲¹, novim životom, možemo već zahvaliti Gospodinu za sve što će doći; za sve i, osobito, za ono što će nam i dalje zadavati bol.

Kako se obrađuje kamen koji treba postaviti na pročelje zgrade da okruni luk? Treba mu drukčija obrada nego onomu drugomu koji treba staviti u temelje. Moraju ga dobro isklesati, mnogim udarcima dlijeta, dok ne bude lijepo dovršen. Stoga, djeco, moramo zahvaljivati Bogu za sve osobne protivštine, sva poniženja, sve ono što ljudi nazivaju zlim, a to uistinu nije. Za dijete Božje to će biti dokaz božanske ljubavi koja nas možda želi postaviti na vidno mjesto, pa nas kleše sigurnim i točnim udarcima. Mi moramo surađivati s Njime, barem ne pružajući otpor, puštajući ga da radi.

Odatle slijedi da je najveći dio našega duhovnoga rada snižavati naše ja, da Gospodin svojom milošću doda što želi. Dokle god traje vrijeme našega života, dugo ili kratko, nećemo se tužiti na Boga, našega Oca, čak ni kad se osjećamo kao na rubu ponora nečistoće, ili taštine, ili ludosti. Zato toliko ustrajem na osobnoj poniznosti. To je lijepa krepost za kćeri i sinove Božje u Opusu Dei.

Tko je ponizan, to ne zna, i misli da je ohol. A tko je ohol, tašt, lud, smatra se nečim izvrsnim. Teško mu je pomoći dok se ne sruši i ne nađe na tlu, a i ondje se može i dalje praviti važan. I zato nam je potrebno duhovno vođenje; izdaleka dobro vide što smo: u najboljem slučaju, kamenje koje će se upotrijebiti dolje, u temeljima; a ne onaj koji će biti zaglavni kamen luka.