105. Ne zaboravite, kćeri i sinovi moji, da je poniznost tako važna krepost da, kad bi nje nedostajalo, ne bi bilo nijedne druge. U unutarnjem životu – ponovno vam kažem – ona je kao sol, koja začinja sva jela. Jer premda se neki čin doima kreposnim, neće to biti ako je posljedica oholosti, taštine, gluposti; ako ga činimo misleći na sebe same, stavljajući sebe ispred služenja Bogu, ispred dobra duša, ispred slave Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kad se pozornost okrene prema našemu ja, kad premećemo po glavi hoće li nas hvaliti ili kritizirati, nanosimo sebi vrlo veliko zlo. Samo nas Bog mora zanimati; a radi Njega, svi mi koji pripadamo Opusu Dei, i sve duše svijeta bez iznimke. Dakle, van s tim ja! Smeta.

Budete li tako postupali, kćeri i sinovi, koliko će neprilika nestati, koliko ćemo teških trenutaka sebi prištedjeti! Ako vam je kadgod teško i primijetite da vam se duša puni nemirom, to znači da ste usmjereni na sebe same. Gospodin je došao otkupiti, spasiti, i ni za što se drugo nije brinuo. A mi, zar ćemo se brinuti kako da njegujemo oholost?

Ako se ti, sine moj, usredotočiš na sebe sama, ne samo da ideš lošim putem, nego ćeš, k tome, izgubiti kršćansku sreću u ovom životu; onu radost i ono veselje koji nisu potpuni, jer će samo u nebu sreća biti puna.

Čitao sam u jednoj staroj duhovnoj knjizi da su stabla s vrlo visokim i uspravnim granama ona neplodna. Naprotiv, ona s niskim, spuštenim granama puna su jedra ploda, ukusna mesa; i što bliže tlu, to je plod obilniji. Djeco, molite za poniznost, koja je tako dragocjena krepost. Zašto smo tako glupi? Uvijek uvjereni da je naše najbolje, uvijek sigurni da imamo pravo. Kao što kocka šećera upija vodu, tako se u dušu uvlače taština i ponos. Ako želite biti sretni, budite ponizni; odbacite lažljiva došaptavanja đavla kad vam sugerira da ste divni. Vi i ja shvatili smo da smo, nažalost, gotovo ništa; ali, računajući na Boga, našega Gospodina, to je druga pjesma. Njemu dugujemo sve. Obnovimo zahvalnost: ut in gratiarum semper actione maneamus!

Zahvaljivanje se, kćeri i sinovi moji, rađa iz svetoga ponosa, koji ne uništava poniznost niti puni dušu ohološću, jer se temelji samo na moći Božjoj, a sazdan je od ljubavi, od sigurnosti u borbi. Sada kad počinje godina i obnavljaju se odluke da hodimo «in novitate vit滲¹, novim životom, možemo već zahvaliti Gospodinu za sve što će doći; za sve i, osobito, za ono što će nam i dalje zadavati bol.

Kako se obrađuje kamen koji treba postaviti na pročelje zgrade da okruni luk? Treba mu drukčija obrada nego onomu drugomu koji treba staviti u temelje. Moraju ga dobro isklesati, mnogim udarcima dlijeta, dok ne bude lijepo dovršen. Stoga, djeco, moramo zahvaljivati Bogu za sve osobne protivštine, sva poniženja, sve ono što ljudi nazivaju zlim, a to uistinu nije. Za dijete Božje to će biti dokaz božanske ljubavi koja nas možda želi postaviti na vidno mjesto, pa nas kleše sigurnim i točnim udarcima. Mi moramo surađivati s Njime, barem ne pružajući otpor, puštajući ga da radi.

Odatle slijedi da je najveći dio našega duhovnoga rada snižavati naše ja, da Gospodin svojom milošću doda što želi. Dokle god traje vrijeme našega života, dugo ili kratko, nećemo se tužiti na Boga, našega Oca, čak ni kad se osjećamo kao na rubu ponora nečistoće, ili taštine, ili ludosti. Zato toliko ustrajem na osobnoj poniznosti. To je lijepa krepost za kćeri i sinove Božje u Opusu Dei.

Tko je ponizan, to ne zna, i misli da je ohol. A tko je ohol, tašt, lud, smatra se nečim izvrsnim. Teško mu je pomoći dok se ne sruši i ne nađe na tlu, a i ondje se može i dalje praviti važan. I zato nam je potrebno duhovno vođenje; izdaleka dobro vide što smo: u najboljem slučaju, kamenje koje će se upotrijebiti dolje, u temeljima; a ne onaj koji će biti zaglavni kamen luka.