103. «Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin»¹⁵. Stigli smo, djeco, u dobar čas, jer je ova noć – ova sadašnja – vrlo zla za duše. Noć u kojoj velika svjetlila, koja bi trebala zračiti svjetlom, šire tamu; oni koji bi trebali biti sol, da spriječe raspadanje svijeta, bljutavi su i, katkad, javno pokvareni.

Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti. Jer ćemo hraniti odluku da vjerno odgovaramo na milost, s podatnošću dobrih oruđa. Jer ćemo od ovoga Božića naučiti da se ne udaljujemo od puta koji nam Gospodin zacrtava u Betlehemu: puta istinske poniznosti, bez karikature. Biti ponizan ne znači hodati prljav ni zapušten; ni pokazivati se ravnodušnim prema svemu što se događa oko nas, u neprestanom odricanju od prava. Još manje znači razglašavati gluposti protiv samoga sebe. Ne može biti poniznosti gdje ima glume i licemjerja, jer poniznost je istina.

Bez našega pristanka, bez naše volje, Bog, naš Gospodin, unatoč svojoj bezgraničnoj dobroti, neće nas moći ni posvetiti ni spasiti. Štoviše: bez Njega nećemo ni mi učiniti ništa korisno. Kao što se tvrdi da jedno polje rađa ovo, a one zemlje ono; tako se za jednu dušu može reći da je sveta, a za drugu da je učinila tolika dobra djela. Premda uistinu «nitko nije dobar, doli Bog jedini»¹⁶: On je onaj koji čini polje plodnim, koji sjemenu daje mogućnost da se umnoži, a kolcu, koji se čini suhim, daje moć da pusti korijenje. On je onaj koji je svojom milošću blagoslovio ljudsku narav, omogućivši joj tako da se može vladati kršćanski, živjeti tako da budemo sretni dok se borimo u iščekivanju budućega života, koji je sreća i ljubav zauvijek. Poniznost je, djeco, znati da «niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti»¹⁷.

Što nas uči Gospodin svega, gospodar svemira? U ove dane Božića, božićne pjesme svih zemalja, imale one dugu kršćansku predaju ili ne, pjevaju Kralju kraljeva koji je već došao. A kakva su očitovanja njegova kraljevskoga dostojanstva? Jasle! Nema ni onih pojedinosti kojima, s toliko ljubavi, okružujemo Dijete Isusa u našim oratorijima. U Betlehemu naš Stvoritelj oskudijeva u svemu: tolika je njegova poniznost!

Kao što se jela začinjaju solju da ne bi bila bljutava, tako u svoj život moramo uvijek stavljati poniznost. Kćeri i sinovi moji – usporedba nije moja: duhovni je pisci rabe već više od četiri stoljeća –, nemojte činiti kao one kokoši koje, čim snesu jedno jedino jaje, kokodakanjem zaglušuju cijelu kuću. Treba raditi, treba obavljati posao, umni ili fizički, a uvijek apostolski, s velikim nakanama i velikim željama – koje Gospodin pretvara u stvarnost – da služimo Bogu i prođemo nezapaženi.

Djeco, tako od Isusa, našega Učitelja, učimo promatrati ga tek rođena u naručju njegove Majke, pod zaštitničkim pogledom Josipovim. Muž tako Božji da ga je Gospodin izabrao da mu na zemlji bude otac. Svojim pogledom, svojim radom, svojim rukama, svojim naporom, svojim ljudskim sredstvima, brani život Novorođenoga.

Vi i ja, u ovim trenucima kad Isusa Krista iznova toliko puta razapinju, u ovim okolnostima u kojima se čini da stari kršćanski narodi gube vjeru, od vrha do dna, kako neki kažu; vi i ja moramo uložiti mnogo truda da nalikujemo Josipu u njegovoj poniznosti, a i u njegovoj djelotvornosti. Ne ispunjava li vas radošću pomisao da možemo takoreći štititi našega Gospodina, našega Boga?