22. Radost služenja Bogu

107. «Danas će nad nama zasjati svjetlost: jer nam se rodio Gospodin; i zvat će se Savjetnik divni, Bog silni, Knez mironosni, Otac vječni»¹.

Pripremili smo se, predrage kćeri i sinovi, za svetkovinu ovoga dana, nastojeći srcem sagraditi Betlehem za našega Boga. Sjećate li se kad ste bili mali? S kakvim smo ushićenjem znali pripremati jaslice, s njihovim brdima od pluta, majušnim kućicama i svim onim figuricama oko jasala u kojima se Bog htio roditi! Dobro znam da, što više vremena prolazi – po onoj da je Opus Dei za odrasle kršćane koji se iz ljubavi prema Bogu znaju učiniti djecom –, moje kćeri i moji sinovi postaju svakim danom sve manji. S većim ushićenjem, dakle, nego u godinama svojega djetinjstva, zacijelo smo pripremili betlehemsku štalicu u prisnosti svoje duše.

108.«Dies sanctificatus illuxit nobis; osvanuo nam je sveti dan: dođite, narodi, i poklonite se Gospodinu; jer danas je na zemlju sišla velika Svjetlost»². Htjeli bismo da se s njime u svakom kutku lijepo ophode, da ga s nježnošću prime u cijelome svijetu. I nastojali smo prekriti ravnodušnu šutnju onih koji ga ne poznaju ili ga ne ljube, pjevajući božićne pjesme, one

pučke pjesme koje pjevaju mali i veliki u svim zemljama stare kršćanske tradicije. Jeste li primijetili da uvijek govore o tome kako valja poći vidjeti, promatrati Dijete Boga? Kao pastiri one blažene noći: «Pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama»³.

To je razumno. Oni koji se vole nastoje se viđati. Zaljubljeni imaju oči samo za svoju ljubav. Nije li logično da tako bude? Ljudsko srce osjeća te imperative. Lagao bih kad bih zanijekao da me toliko pokreće žar da promatram lice Isusa Krista. «Vultum tuum, Domine, requiram»⁴, tražit ću, Gospodine, tvoje lice. Ushićuje me sklopiti oči i pomisliti da će doći trenutak, kad Bog htjedne, u kojem ću ga moći vidjeti, ne «kroza zrcalo, u zagonetki… a tada – licem u lice»⁵. Da, djeco, «srce mi je žedno Boga, Boga živoga. Kada ću doći i lice Božje gledati?»⁶.

Kćeri i sinovi duše moje: vidjeti ga, promatrati ga, razgovarati s Njime. To možemo ostvariti već sada, to nastojimo živjeti, to je dio našega postojanja. Kad poziv u Djelo definiramo kao kontemplativan, to je zato što nastojimo vidjeti Boga u svim stvarima na zemlji: u osobama, u događajima, u onome što je veliko i u onome što se čini malim, u onome što nam je ugodno i u onome što se smatra bolnim. Djeco, obnovite odluku da uvijek živite u Božjoj prisutnosti; ali svatko na svoj način. Ja vam ne smijem diktirati vašu molitvu; mogu vam, uz malo bezobrazluka, pokazati ponešto od toga kako se ja ophodim s Isusom Kristom.

Govorim sada, predraga djeco, s malo ponosa: ja sam najstariji u Opusu Dei! Zato mi je potrebno da molite za mene, da mi pomažete osobito u ovim danima u kojima Dijete Bog sluša sve moje kćeri i moje sinove, koji su djeca, duše čvrste, jake, sa strastima – kao ja – koje znaju svladati Gospodinovom milošću. Molite za mene: da budem vjeran, da budem dobar, da ga znam ljubiti i učiniti da ga ljube.

109. «Po otajstvu Utjelovljenja Riječi, očima naše duše zasjalo je novo svjetlo tvoga sjaja: da bismo, gledajući Boga vidljivo, po Njemu bili poneseni ljubavlju prema nevidljivim stvarima»⁷. Neka ga svi promatramo s ljubavlju. U mome kraju katkad se kaže: gle kako ga promatra! A riječ je o majci koja drži sina u naručju, o zaručniku koji gleda svoju zaručnicu, o ženi koja bdije uz muža; o plemenitoj i čistoj ljudskoj privrženosti. Pa promatrajmo ga tako; ponovno proživljavajući dolazak Spasitelja. A počet ćemo od njegove Majke, vazda Djevice, prečiste, osjećajući potrebu da je hvalimo i da joj ponavljamo da je volimo, jer nikad se kao sada nije proširilo toliko besmislica i toliko grozota protiv Majke Božje, i to od onih koji bi je trebali braniti i blagoslivljati.

Crkva je čista, neokaljana, bez ljage; ona je Zaručnica Kristova. Ali ima ih koji, u njezino ime, sablažnjavaju puk; i prevarili su mnoge koji bi, u drugim okolnostima, bili vjerni. To nezaštićeno Dijete ovija vam ruke oko vrata, da ga privinete na srce i da mu prinesete čvrstu odluku da ćete davati zadovoljštinu, sa spokojem, s jakošću, s radošću.

Nisam vam to skrivao. U ovih posljednjih deset godina napadaju se, jedan po jedan, svi sakramenti. Na osobit način sakrament pokore. Na još zlobniji način Presveti Oltarski sakrament, misna Žrtva. Srce svakoga od vas mora zatreperiti i, s tim uzburkanjem krvi, davati zadovoljštinu Gospodinu, kao što biste znali tješiti svoju majku, osobu koju nježno volite. «Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu»⁸.

Počevši hvaliti svetu Mariju i davati joj zadovoljštinu, odmah ćemo i Patrijarhu svetomu Josipu očitovati koliko ga ljubimo. Ja ga zovem svojim Ocem i Gospodinom, i volim ga mnogo, mnogo. I vi ga morate mnogo ljubiti; inače ne biste bili moja dobra djeca. Bio je mlad čovjek, prečist, pun čvrstoće, kojega je sam Bog izabrao za svojega čuvara i čuvara svoje Majke.

Tako ulazimo u betlehemsku Štalicu: s Josipom, s Marijom, s Isusom. «Igrat će srce i širit’ se»⁹. U prisnosti toga obiteljskog ophođenja obraćam se svetomu Josipu i hvatam se za njegovu moćnu, snažnu, radničku ruku. On ima privlačnost onoga što je čisto, što je ispravno, što je – premda vrlo ljudsko – pobožanstvenjeno. Držeći se za njegovu ruku, molim ga da me odvede k svojoj Presvetoj Zaručnici, bez ljage, svetoj Mariji. Jer ona je moja Majka, i imam pravo. I to je to. Zatim me njih dvoje vode k Isusu.

Kćeri i sinovi moji, sve to nije nikakva komedija. To je ono što toliko puta činimo u životu, kad se počnemo družiti s nekom obitelji. To je ljudski način, uzdignut na božansku razinu, da se upozna nazaretski dom i uđe u njega.

110. Oče, reći ćete mi, ali vi svaki dan sakramentalno primate Gospodina; svako ga jutro donosite na oltar u svojim rukama. Da, djeco moja: ove moje uprljane ruke svakodnevno su prijestolje za Boga. Što mu tada kažem? U toplini ophođenja sa zemaljskim trojstvom, Isusom, Marijom i Josipom, nemam ništa protiv toga da vam otvorim srce. U tim trenucima zazivam svoga ministerijalnog Arkanđela i svoga Anđela čuvara, i kažem im: budite svjedoci kako želim hvaliti svoga Boga. I, u želji, spuštam čelo na zemlju i klanjam se Isusu Kristu. Ponavljam mu da ga ljubim, a zatim me obuzme stid, jer kako mogu tvrditi da ga volim, ako sam ga toliko puta uvrijedio? Reakcija tada nije da pomislim kako lažem, jer to nije istina. Nastavljam svoju molitvu: Gospodine, želim ti dati zadovoljštinu za ono čime sam te uvrijedio i za ono čime su te uvrijedile sve duše. Dat ću zadovoljštinu jedinim što ti mogu prinijeti: beskrajnim zaslugama tvoga Rođenja, tvoga Života, tvoje Muke, tvoje Smrti i tvoga slavnoga Uskrsnuća; zaslugama tvoje Majke, zaslugama svetoga Josipa, krepostima Svetih, i slabostima moje djece i mojima, koje odsijevaju nebeskim svjetlom – kao dragulji – kad se svom iskrenošću duše gnušamo smrtnoga grijeha i hotimičnoga lakoga.

S Gospodinom Isusom već u svome srcu, osjećam potrebu pobuditi izričit čin vjere: vjerujem, Gospodine, da si to Ti; vjerujem da si stvarno i istinski prisutan, skriven pod sakramentalnim prilikama, sa svojim Tijelom, sa svojom Krvlju, sa svojom Dušom i sa svojim Božanstvom. I odmah dolazi zahvaljivanje. Kćeri i sinovi duše moje: u ophođenju s Isusom nemojte se stidjeti, ne sputavajte osjećaje. Srce je ludo, a te ludosti ljubavi, uzdignute na božansku razinu, čine mnogo dobra, jer završavaju u konkretnim odlukama o poboljšanju, o popravljanju, o čišćenju u osobnom životu. Da nije tako, ne bi služile ničemu.

Morate se zaljubiti u Presveto Čovještvo Isusa Krista. Ali da biste došli do afektivne molitve, dobro je najprije proći kroz razmatranje, čitajući Evanđelje ili koji drugi tekst koji će vam pomoći da sklopite oči i da se, maštom i razumom, s Apostolima uđete u život našega Gospodina. Tako ćete imati mnogo koristi. Može se dogoditi da vas On katkad zahvati, i da vam gotovo ne ostavi vremena da dovršite pripravnu molitvu; zatim razgovor ili kontemplacija dolazi sama od sebe. «Zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i slava se njegova javlja nad tobom»¹⁰.

Kad se nađete pred našim Otkupiteljem, recite mu: klanjam ti se, Gospodine; molim te za oproštenje; očisti me, pročisti me, zapali me, nauči me ljubiti. Kad ne bismo tako živjeli, što bi bilo od nas? Djeco, nastojim vas uputiti stazom kojom vi možete ići. Ona se ne mora poklapati s mojom. Ja vam dajem malo vatre, da svatko osobno pripravi svoju svjetiljku¹¹ i učini da zasvijetli u služenju Bogu. Ono što vam savjetujem – ponavljam – jest mnogo čitanja svetoga Evanđelja, da biste upoznali Isusa Krista – perfectus Deus, perfectus Homo¹² –, da biste se ophodili s njime i zaljubili se u njegovo Presveto Čovještvo, živeći s Njime kao što su živjeli Marija i Josip, kao Apostoli i Svete Žene.

«Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga»¹³. Što ćemo, dakle, moliti od Isusa? Da nas odvede k Ocu. On je rekao: «Nitko ne dolazi Ocu osim po meni»¹⁴. S Ocem i Sinom zazivat ćemo Duha Svetoga, i ophodit ćemo se s Preblaženim Trojstvom; i tako će, po Isusu, Mariji i Josipu, zemaljskom trojstvu, svatko naći svoj vlastiti način da se uteče Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, nebeskom Trojstvu. Smještamo se – s milošću Božjom, i ako hoćemo – u najviše nebo i u poniznu niskost Jasala, u najveću bijedu i oskudicu. Ne očekujte, djeco, ništa drugo u Opusu Dei: to je naš put. Ako vas Gospodin uzvisi, i ponizit će vas; a poniženja, podnesena iz ljubavi, slasna su i slatka, blagoslov su Božji.

111. Ovu proteklu godinu nastojali smo živjeti prema onoj odluci: ut in gratiarum semper actione maneamus! Ne napuštajući zahvaljivanje, sada vas molim, kćeri i sinovi moji: «Servite Domino in lætitia!»¹⁵, da služite Gospodinu s radošću. «Gaudete in Domino semper: iterum dico, gaudete»¹⁶. Radujte se uvijek u Gospodinu; još jednom vam ponavljam: radujte se! Unatoč svim osobnim pogreškama; unatoč teškoćama kroz koje prolazi građansko društvo, a još više crkveno društvo; unatoč mnogim grozotama koje već poznajemo, i koje nas toliko bole: budite uvijek radosni, ali osobito u ovim vremenima. Čovječanstvo se ne može izgubiti, jer je otkupljeno dragocjenom Krvlju našega Gospodina Isusa Krista¹⁷. On, djeco, ne škrtari ni na jednoj kapi. Možda se sada mnogi gube, premda su se mogli spasiti; ali sve će se srediti. Naš je Bog «Otac milosrđa i Bog svake utjehe»¹⁸, i «snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti»¹⁹. Isus Krist ne može doživjeti neuspjeh, nije ga doživio. Otkupljenje se ostvaruje i sada, njegova se božanska moć nije umanjila.

Gaudete in Domino semper…! Ne brinite se, ma što se dogodilo u svijetu, ma što se zbilo u Crkvi. Ali se zato pobrinite, čineći sve dobro koje možete, braneći ljepotu i stvarnost naše katoličke vjere, uvijek radosni. A što moramo činiti da budemo zadovoljni? Iznijet ću vam svoje osobno iskustvo: prvo, znati oprostiti. Uvijek nalaziti ispriku za drugoga, jer ono što oduzima mir jesu sitnice oholosti. Ne misli više na to: oprosti; ono što su ti učinili nije nepravda: pusti to, zaboravi. A zatim, prihvatiti volju Božju. Vidjeti Gospodina iza svakoga događaja. S tim ćete receptom biti sretni, radosni, spokojni.

112. Kćeri i sinovi moji, želim da budete vrlo sretni, radosni u nadi²⁰. Jer znamo da će se Gospodin na kraju smilovati svojoj Crkvi. Ali ako se ovo stanje oduži, morat ćemo često posezati za onim lijekom oproštenja koji sam vam upravo dao; lijekom koji nije moj, jer oprostiti je nešto posve nadnaravno, božanski dar. Ljudi ne znaju biti milostivi. Mi opraštamo u onoj mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Božjem, po unutarnjem životu, po pozivu, po božanskom pozivu, na koji nastojimo odgovarati koliko je god moguće.

Pred tako strašnim stvarima koje se događaju, što moramo činiti? Ljutiti se? Rastužiti se? Treba moliti, djeco. «Oportet semper orare et non deficere»²¹; treba moliti neprestano, bez sustajanja. I onda kad smo zabrljali,²² da nam Gospodin udijeli svoju milost i da se vratimo na dobar put. Ono što nikada ne smijemo učiniti jest napustiti borbu ili svoje mjesto zato što smo zabrljali ili što bismo mogli zabrljati. Htio bih vam dati jakost, koja u konačnici izvire iz poniznosti, iz spoznaje da smo načinjeni – reći ću vam to slikovitom rečenicom kao i uvijek – od zemaljske gline; ili, da to još više naglasim, od vrlo krhka tijesta: od gline za zemljane vrčeve.

Ako nastojite imati ono božansko i ljudsko ophođenje, o kojem sam vam prije govorio, sa zemaljskim trojstvom i s nebeskim Trojstvom, čak i ako kadgod učinite kakvu glupost, i to veliku, znat ćete iskreno, odano naći lijek. Možda će poslije trebati pričekati da se osuši blato koje se zalijepilo za krila, i poslužiti se sredstvima – kljun, kao ptice – dok perje ponovno ne bude posve čisto. I odmah zatim, s iskustvom koje nas čini odlučnijima, poniznijima, ponovno se uzlijeće s još više radosti.

Stoga, djeco duše moje: u borbu, i budite zadovoljni! «Servite Domino in lætitia!»²³, ponovno vas usrdno molim. Zarazite druge ovom ludošću, molite za cijeli svijet, nastavite s ovom sjetvom mira i radosti, uzajamne ljubavi, jer nikomu ne želimo zlo. Znate da je spremnost na praštanje dio duha Opusa Dei. I podsjetio sam vas da, praštajući, pokazujemo i to da imamo duh Božji, jer milostivost je – ponavljam – očitovanje božanstva. Sudjelujući u Gospodinovoj milosti, opraštamo svima i ljubimo ih. Ali imamo i jezik, i moramo govoriti i pisati, kad to traži čast Boga i njegove Crkve, dobro duša.

Iterum dico, gaudete! Ponovno vam naglašavam: budite zadovoljni i smireni, iako je slika koju pruža svijet, a osobito Crkva, puna sjena i bijeda. Postupajte ispravno u mislima i u vladanju; izvršavajte doslovno upute koje vam Djelo majčinski daje, misleći samo na vašu vremenitu i vječnu sreću; budite ponizni i iskreni; započnite iznova s novim poletom ako se kadgod spotaknete. Tada će radost biti plod – najljepši – vašega života djece Božje, čak i usred najvećih protivština. Jer unutarnja radost, plod Križa, kršćanski je dar, a osobito dar djece Božje u Opusu Dei.

«Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga»²⁴.