110. Oče, reći ćete mi, ali vi svaki dan sakramentalno primate Gospodina; svako ga jutro donosite na oltar u svojim rukama. Da, djeco moja: ove moje uprljane ruke svakodnevno su prijestolje za Boga. Što mu tada kažem? U toplini ophođenja sa zemaljskim trojstvom, Isusom, Marijom i Josipom, nemam ništa protiv toga da vam otvorim srce. U tim trenucima zazivam svoga ministerijalnog Arkanđela i svoga Anđela čuvara, i kažem im: budite svjedoci kako želim hvaliti svoga Boga. I, u želji, spuštam čelo na zemlju i klanjam se Isusu Kristu. Ponavljam mu da ga ljubim, a zatim me obuzme stid, jer kako mogu tvrditi da ga volim, ako sam ga toliko puta uvrijedio? Reakcija tada nije da pomislim kako lažem, jer to nije istina. Nastavljam svoju molitvu: Gospodine, želim ti dati zadovoljštinu za ono čime sam te uvrijedio i za ono čime su te uvrijedile sve duše. Dat ću zadovoljštinu jedinim što ti mogu prinijeti: beskrajnim zaslugama tvoga Rođenja, tvoga Života, tvoje Muke, tvoje Smrti i tvoga slavnoga Uskrsnuća; zaslugama tvoje Majke, zaslugama svetoga Josipa, krepostima Svetih, i slabostima moje djece i mojima, koje odsijevaju nebeskim svjetlom – kao dragulji – kad se svom iskrenošću duše gnušamo smrtnoga grijeha i hotimičnoga lakoga.

S Gospodinom Isusom već u svome srcu, osjećam potrebu pobuditi izričit čin vjere: vjerujem, Gospodine, da si to Ti; vjerujem da si stvarno i istinski prisutan, skriven pod sakramentalnim prilikama, sa svojim Tijelom, sa svojom Krvlju, sa svojom Dušom i sa svojim Božanstvom. I odmah dolazi zahvaljivanje. Kćeri i sinovi duše moje: u ophođenju s Isusom nemojte se stidjeti, ne sputavajte osjećaje. Srce je ludo, a te ludosti ljubavi, uzdignute na božansku razinu, čine mnogo dobra, jer završavaju u konkretnim odlukama o poboljšanju, o popravljanju, o čišćenju u osobnom životu. Da nije tako, ne bi služile ničemu.

Morate se zaljubiti u Presveto Čovještvo Isusa Krista. Ali da biste došli do afektivne molitve, dobro je najprije proći kroz razmatranje, čitajući Evanđelje ili koji drugi tekst koji će vam pomoći da sklopite oči i da se, maštom i razumom, s Apostolima uđete u život našega Gospodina. Tako ćete imati mnogo koristi. Može se dogoditi da vas On katkad zahvati, i da vam gotovo ne ostavi vremena da dovršite pripravnu molitvu; zatim razgovor ili kontemplacija dolazi sama od sebe. «Zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i slava se njegova javlja nad tobom»¹⁰.

Kad se nađete pred našim Otkupiteljem, recite mu: klanjam ti se, Gospodine; molim te za oproštenje; očisti me, pročisti me, zapali me, nauči me ljubiti. Kad ne bismo tako živjeli, što bi bilo od nas? Djeco, nastojim vas uputiti stazom kojom vi možete ići. Ona se ne mora poklapati s mojom. Ja vam dajem malo vatre, da svatko osobno pripravi svoju svjetiljku¹¹ i učini da zasvijetli u služenju Bogu. Ono što vam savjetujem – ponavljam – jest mnogo čitanja svetoga Evanđelja, da biste upoznali Isusa Krista – perfectus Deus, perfectus Homo¹² –, da biste se ophodili s njime i zaljubili se u njegovo Presveto Čovještvo, živeći s Njime kao što su živjeli Marija i Josip, kao Apostoli i Svete Žene.

«Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u domu Jahvinu sve dane života svoga»¹³. Što ćemo, dakle, moliti od Isusa? Da nas odvede k Ocu. On je rekao: «Nitko ne dolazi Ocu osim po meni»¹⁴. S Ocem i Sinom zazivat ćemo Duha Svetoga, i ophodit ćemo se s Preblaženim Trojstvom; i tako će, po Isusu, Mariji i Josipu, zemaljskom trojstvu, svatko naći svoj vlastiti način da se uteče Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, nebeskom Trojstvu. Smještamo se – s milošću Božjom, i ako hoćemo – u najviše nebo i u poniznu niskost Jasala, u najveću bijedu i oskudicu. Ne očekujte, djeco, ništa drugo u Opusu Dei: to je naš put. Ako vas Gospodin uzvisi, i ponizit će vas; a poniženja, podnesena iz ljubavi, slasna su i slatka, blagoslov su Božji.