120. Nakon pedeset godina ja sam kao dijete koje tepa. Počinjem, iznova počinjem, kao svakoga dana. I tako do kraja dana koji mi preostaju: uvijek iznova počinjući. Gospodin tako hoće, da ni u kome od nas ne bude razloga za oholost, ni za glupu taštinu. Moramo biti usmjereni na Njega, na njegove usne: s pozornim uhom, s napetom voljom, spremnom slijediti božanska nadahnuća.

Pogled unatrag… Neizmjeran vidik: toliko boli, toliko radosti. A sada, sve same radosti, sve same radosti… Jer imamo iskustvo da je bol udaranje čekićem kojim umjetnik od svakoga od nas, od te bezoblične mase što jesmo, želi načiniti raspelo, Krista, onoga alter Christus koji moramo biti.

Gospodine, hvala ti za sve. Mnogo ti hvala! Zahvaljivao sam ti; redovito sam ti zahvaljivao. Prije nego što sam počeo ponavljati onaj liturgijski poklik – gratias tibi, Deus, gratias tibi! –, govorio sam ti to srcem. A sada su to mnoga usta, mnoge grudi, što ti jednoglasno ponavljaju isto: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Jer nemamo razloga ni za što drugo doli za zahvaljivanje. Ne smijemo se uzrujavati ni zbog čega; ne smijemo se brinuti ni zbog čega; ne smijemo izgubiti spokoj ni zbog čega na svijetu. Govorim to ovih dana svima koji dolaze iz Portugala²: smireni, smireni! I jesu. Podari spokoj mojoj djeci. Neka ga ne izgube ni kad počine krupnu pogrešku. Ako shvate da su je počinili, to je već milost, svjetlo s neba.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Život svakoga od nas mora biti pjesma zahvaljivanja. Jer, kako je nastao Opus Dei? Načinio si ga Ti, Gospodine, sa šačicom vjetrogonja… «Stulta mundi, infirma mundi, et ea quæ non sunt»³. Sav se nauk svetoga Pavla ispunio: potražio si posve nelogična sredstva, nimalo prikladna, i proširio si rad po cijelome svijetu. Zahvaljuju ti u cijeloj Europi, i ponegdje u Aziji i Africi, i u cijeloj Americi, i u Oceaniji. Posvuda ti zahvaljuju.