25. Savršeno jedno

119.«Adauge nobis fidem!»¹. Umnoži nam vjeru! To sam govorio Gospodinu. Želi da ga to molim: da nam umnoži vjeru. Sutra vam neću ništa reći; a sada ne znam što ću vam reći… Pomozite mi zahvaliti našemu Gospodinu za to neizmjerno, golemo obilje dobročinstava, providnosnih zahvata, nježnosti…, pa i batina! One su također nježnost i providnost. Gospodine, umnoži nam vjeru! Kao i uvijek, prije nego što smo počeli prisno razgovarati s tobom, utekli smo se našoj nebeskoj Majci, svetomu Josipu, Anđelima čuvarima.

120. Nakon pedeset godina ja sam kao dijete koje tepa. Počinjem, iznova počinjem, kao svakoga dana. I tako do kraja dana koji mi preostaju: uvijek iznova počinjući. Gospodin tako hoće, da ni u kome od nas ne bude razloga za oholost, ni za glupu taštinu. Moramo biti usmjereni na Njega, na njegove usne: s pozornim uhom, s napetom voljom, spremnom slijediti božanska nadahnuća.

Pogled unatrag… Neizmjeran vidik: toliko boli, toliko radosti. A sada, sve same radosti, sve same radosti… Jer imamo iskustvo da je bol udaranje čekićem kojim umjetnik od svakoga od nas, od te bezoblične mase što jesmo, želi načiniti raspelo, Krista, onoga alter Christus koji moramo biti.

Gospodine, hvala ti za sve. Mnogo ti hvala! Zahvaljivao sam ti; redovito sam ti zahvaljivao. Prije nego što sam počeo ponavljati onaj liturgijski poklik – gratias tibi, Deus, gratias tibi! –, govorio sam ti to srcem. A sada su to mnoga usta, mnoge grudi, što ti jednoglasno ponavljaju isto: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Jer nemamo razloga ni za što drugo doli za zahvaljivanje. Ne smijemo se uzrujavati ni zbog čega; ne smijemo se brinuti ni zbog čega; ne smijemo izgubiti spokoj ni zbog čega na svijetu. Govorim to ovih dana svima koji dolaze iz Portugala²: smireni, smireni! I jesu. Podari spokoj mojoj djeci. Neka ga ne izgube ni kad počine krupnu pogrešku. Ako shvate da su je počinili, to je već milost, svjetlo s neba.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Život svakoga od nas mora biti pjesma zahvaljivanja. Jer, kako je nastao Opus Dei? Načinio si ga Ti, Gospodine, sa šačicom vjetrogonja… «Stulta mundi, infirma mundi, et ea quæ non sunt»³. Sav se nauk svetoga Pavla ispunio: potražio si posve nelogična sredstva, nimalo prikladna, i proširio si rad po cijelome svijetu. Zahvaljuju ti u cijeloj Europi, i ponegdje u Aziji i Africi, i u cijeloj Americi, i u Oceaniji. Posvuda ti zahvaljuju.

121. U tome prekrasnom svetohraništu koje su s toliko ljubavi izradila moja djeca, i koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo; u tome svojevrsnom razmetanju raskošju – koje mi se čini bijedom, i doista to jest – da bismo čuvali Tebe, ondje sam dao staviti dvije-tri pojedinosti. Najzanimljivija je ona rečenica koja stoji iznad vratašca: «Consummati in unum!»⁴. Jer to je kao da smo svi ovdje, priljubljeni uz Tebe, ne ostavljajući te ni danju ni noću, u pjesmi zahvaljivanja i – zašto ne? – molbe za oproštenje. Mislim da se ljutiš što to govorim. Ti si nam uvijek opraštao; uvijek si spreman oprostiti zablude, pogreške, plod sjetilnosti ili oholosti.

Consummati in unum! Da dajemo zadovoljštinu…, da ti ugađamo…, da zahvaljujemo, što je glavna obveza. To nije obveza ovoga trenutka, današnjega dana, vremena koje se sutra navršava; ne. To je trajna dužnost, očitovanje nadnaravnoga života, ujedno ljudski i božanski način da uzvratimo na tvoju Ljubav, koja je božanska i ljudska.

Sancta Maria, Spes nostra, Sedes sapientiæ! Daj nam mudrost s neba, da se vladamo onako kako je ugodno očima tvoga Sina, i Oca, i Duha Svetoga, jedinoga Boga koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Sveti Josipe, kojega ne mogu odvojiti od Isusa i Marije; sveti Josipe, prema kojemu sam uvijek gajio pobožnost, ali shvaćam da te moram svakoga dana više ljubiti i razglašavati to na sve četiri strane svijeta, jer to je način na koji se među ljudima očituje ljubav – govoreći: volim te! Sveti Josipe, Oče i Gospodine naš: na koliko su ti mjesta zacijelo već u ovaj čas, zazivajući te, izrekli tu istu rečenicu, te iste riječi! Sveti Josipe, naš Oče i Gospodine, zagovaraj nas.

Kršćanski život na ovoj poganiziranoj zemlji, na ovoj pomahnitaloj zemlji, u ovoj Crkvi koja ne izgleda kao tvoja Crkva, jer posvuda kao da su poludjeli – ne slušaju, ostavljaju dojam da se ne zanimaju za Tebe; ne samo da te ne ljube, nego da te i ne poznaju, da te zaboravljaju –; taj život koji, ako je ljudski – ponavljam –, za nas mora biti i božanski, bit će božanski ako se mnogo ophodimo s tobom. A ophodili bismo se s tobom i kad bismo morali dugo čekati po predsobljima, i kad bismo morali tražiti mnoge audijencije. Ali ne treba tražiti nijednu! Tako si svemoguć, i u svome milosrđu, da se, premda si Gospodar gospodarâ i Kralj onih koji vladaju, ponizuješ dotle da čekaš kao siromašak koji se naslanja na dovratak naših vrata. Ne čekamo mi – Ti neprestano čekaš nas.

Čekaš nas u nebu, u Raju. Čekaš nas u svetoj Hostiji. Čekaš nas u molitvi. I tako si dobar da, kad si ondje skriven iz Ljubavi, sakriven u sakramentalnim prilikama – a ja u to čvrsto vjerujem –, budući da si ondje stvarno, istinski i bitno prisutan, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju, sa svojom Dušom i svojim Božanstvom, ondje je i Preblaženo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Osim toga, po prebivanju Paraklita u nama, Bog se nalazi u središtu naših duša, tražeći nas. Na neki se način svakoga dana ponavlja betlehemski prizor. I moguće je da smo – ne ustima, nego djelima – rekli: «Non est locus in diversorio»⁵, nema za Tebe svratišta u mome srcu. Jao, Gospodine, oprosti mi!

Klanjam se Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, jedinomu Bogu. Ja ne shvaćam to čudo Trojstva; ali Ti si u moju dušu stavio čežnje, glad za vjerovanjem. Vjerujem! Želim vjerovati kao nitko drugi. Nadam se! Želim se nadati kao nitko drugi. Ljubim! Želim ljubiti kao nitko drugi.

Ti si onaj koji jesi: Vrhovna dobrota. Ja sam onaj koji jesam: posljednja prljava krpa ovoga trulog svijeta. Pa ipak, gledaš me…, i tražiš me…, i ljubiš me. Gospodine: neka te moja djeca gledaju, i traže, i ljube. Gospodine: neka te ja tražim, neka te gledam, neka te ljubim.

Gledati znači upraviti oči duše u Tebe, s čežnjom da te shvatim, u mjeri u kojoj te – uz tvoju milost – ljudski razum može spoznati. Zadovoljavam se tom sitnicom. I kad vidim da tako malo razumijem od tvojih veličina, od tvoje dobrote, od tvoje mudrosti, od tvoje moći, od tvoje ljepote…, kad vidim da tako malo razumijem, ne žalostim se. Radujem se što si tako velik da ne staneš u moje jadno srce, u moju bijednu glavu. Bože moj! Bože moj!… ako ti ne znam reći ništa drugo, to je već dosta. Bože moj! Sva ta veličina, sva ta moć, sva ta ljepota…, moja! A ja…, njegov!

122. Nastojim doprijeti do nebeskoga Trojstva preko onoga drugog, zemaljskog trojstva: Isusa, Marije i Josipa. Oni su nekako pristupačniji. Isus, koji je perfectus Deus i perfectus Homo. Marija, koja je žena, najčistije stvorenje, najveće; veći od Nje – samo Bog. I Josip, koji je tik uz Mariju: čist, muževan, razborit, postojan. O, Bože moj! Kakvi uzori! Već od samoga gledanja dođe čovjeku da umre od žalosti: jer, Gospodine, tako sam se loše vladao… Nisam se znao prilagoditi okolnostima, pobožanstveniti se. A Ti si mi davao sredstva: i daješ mi ih, i dalje ćeš mi ih davati… Jer na zemlji moramo živjeti ljudski, uzdignuti na božansku razinu.

Moramo biti – a svjestan sam da sam vam to mnogo puta rekao – u nebu i na zemlji, uvijek. Ne između neba i zemlje, jer smo od svijeta. U svijetu i u Raju istodobno! To bi bila kao neka formula kojom se izražava kako moramo urediti svoj život dok smo in hoc sæculo. U nebu i na zemlji, pobožanstvenjeni; ali znajući da smo od svijeta i da smo zemlja, s krhkošću svojstvenom onome što je zemlja: glinena posuda koju je Gospodin htio upotrijebiti u svojoj službi. A kad se razbila, posegnuli smo za onim glasovitim spojnicama, kao rasipni sin: «Sagriješih protiv Neba i pred tobom…»⁶. Jednako kad je bila riječ o nečemu krupnom, kao i kad je posrijedi bilo nešto sitno. Katkad nas je jako, jako zaboljela neka sitnica, neka neljubav, to što nismo znali gledati Ljubav nad ljubavima, što se nismo znali nasmiješiti. Jer kad se ljubi, nema malih stvari: sve je vrlo važno, sve je veliko. Čak i u bijednu i malenu stvorenju kao što sam ja, kao što si ti, sine moj.

Gospodin je htio u nas položiti prebogato blago. Da pretjerujem? Malo sam rekao. Malo sam rekao sada, jer sam prije rekao više. Podsjetio sam da u nama prebiva Bog, naš Gospodin, sa svom svojom veličinom. U našim je srcima redovito nebo. I neću nastaviti.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi: vera et una Trinitas, una et summa Deitas, sancta et una Unitas!

Neka nam Majka Božja bude Turris Civitatis, kula koja bdije nad gradom: gradom koji je svatko od nas, s tolikim stvarima koje dolaze i odlaze u nama, s tolikim gibanjem i ujedno s tolikim mirovanjem; s tolikim neredom i s tolikim redom; s tolikom bukom i s tolikom tišinom; s tolikim ratom i s tolikim mirom.

Sancta Maria, Turris Civitatis⁷: ora pro nobis!

Sancte Ioseph, Pater et Domine: ora pro nobis!

Sancti Angeli Custodes: orate pro nobis!