16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?