4. Dan za ponovni početak

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

17.«Excita, quæsumus, Domine, potentiam tuam, et veni»⁸. Gospodine, pokaži svoju moć i dođi. Kako li dobro Crkva, liturgija, koja je molitva Crkve, zna od kakva smo tijesta! Pogledaj samo kako dobro poznaje tvoju želju i moju, tvoju narav i moju…: excita, Domine, potentiam tuam et veni. Božja moć dolazi k nama. To je Deus absconditus⁹ koji prolazi, ali ne prolazi uzalud.

Dođi, Isuse, «da uz tvoju zaštitu zavrijedimo biti izbavljeni iz pogibelji koje nam prijete zbog naših grijeha, i spašeni tvojom milošću»¹⁰. Zahvali Gospodinu, zaštitniku i osloboditelju našemu. Ne razmišljaj sada jesu li tvoje pogreške velike ili male: misli na oproštenje, koje je uvijek neizmjerno veliko. Pomisli da je krivnja mogla biti golema, i zahvaljuj, jer Bog je bio – i jest – spreman oprostiti.

Sine, ovaj početak došašća pogodan je čas da učiniš čin ljubavi: da kažeš vjerujem, da kažeš ufam se, da kažeš ljubim; da se obratiš Majci Gospodinovoj – Majci, Kćeri, Zaručnici Božjoj, Majci našoj – i zamoliš je da nam od Preblaženoga Trojstva izmoli još milosti: milost nade, ljubavi, kajanja. Tako da, kad se katkad u životu čini da puše jak i suh vjetar, kadar sasušiti te cvjetove duše, on ne sasuši naše.

I nauči hvaliti Oca, Sina i Duha Svetoga. Nauči gajiti osobitu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga: vjerujem u Preblaženo Trojstvo. Ufam se u Boga Oca, ufam se u Boga Sina, ufam se u Boga Duha Svetoga: ufam se u Preblaženo Trojstvo. Ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga: ljubim Preblaženo Trojstvo. Ta je pobožnost potrebna kao nadnaravna vježba koja se očituje u tim pokretima srca, premda se ne izriče uvijek riječima.

18. Vrlo dobro znamo što nam danas kaže sveti Pavao: «Fratres: scientes quia hora est iam nos de somno surgere»¹¹. Već je vrijeme da radimo! Da radimo iznutra, na izgradnji svoje duše; izvana, na izgradnji Kraljevstva Božjega. I opet nam na usne dolazi kajanje: Gospodine, molim te oproštenje za svoj loši život, za svoj mlaki život; molim te oproštenje za svoj loše obavljeni rad; molim te oproštenje što te nisam znao ljubiti, pa zato nisam znao biti usmjeren na Tebe. Prezriv pogled koji sin uputi majci nanosi joj neizmjernu bol; uputi li ga nekoj stranoj osobi, nije previše važno. Ja sam tvoj sin: mea culpa, mea culpa!…

«Znajte da je već čas da se oda sna prenemo…». S kakvim se nadnaravnim smislom gledaju stvari? Onim smislom koji se izvana ne primjećuje, ali se očituje u djelima, katkad čak i u pogledu. Na tebi je da pogledaš duboko u sebe. Nije li istina da je u tvome životu bilo pomalo sna? Pomalo komotnosti? Pomisli kako sebi olakšavamo stvari: izvršavamo dužnost bez previše ljubavi. Izvršiti dužnost!

«Nox præcessit, dies autem appropinquavit: abiiciamus ergo opera tenebrarum, et induamur arma lucis»¹²; odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kako snažno govori Apostol! «Sicut in die honeste ambulemus»¹³. Moramo hoditi kroz život kao apostoli, sa svjetlom Božjim, sa solju Božjom. S prirodnošću, ali s takvim unutarnjim životom, s takvim duhom Opusa Dei, da svijetlimo, da izbjegnemo pokvarenost koja nas okružuje, da kao plod donosimo spokoj i radost. I usred suza – jer katkad se i plače, ali nije važno –, radost i mir, gaudium cum pace.

Sol, vatra, svjetlo; za duše, za tvoju i za moju. Čin ljubavi, kajanja. Mea culpa… Ja sam mogao, ja sam trebao biti oruđe… Zahvaljujem ti, Bože moj, jer si mi, unatoč svemu, dao veliku vjeru, i milost poziva, i milost ustrajnosti. Zato nam Crkva u svetoj misi daje da izgovorimo: «Dominus dabit benignitatem, et terra nostra dabit fructum suum»¹⁴. Taj je Božji blagoslov izvor svakoga dobrog ploda, onoga ozračja potrebnog da bismo u svome životu mogli postati sveti i uzgajati svete, djecu njegovu.

«Dominus dabit benignitatem…». Plod očekuje Gospodin naš. Ako mu ga ne dajemo, otimamo mu ga. Ali ne kržljav, slabašan plod, zato što se nismo znali predati. Gospodin daje vodu, kišu, sunce, tu zemlju… Ali očekuje sjetvu, presađivanje, obrezivanje; očekuje da s ljubavlju čuvamo plodove, sprječavajući, bude li potrebno, da dođu ptice nebeske i pojedu ih.

Završit ćemo utječući se našoj Majci, da nam pomogne ispuniti ove odluke koje smo donijeli.