68. Kćeri i sinovi moji, radite stvari ozbiljno. Krenite sada iznova na put. Vrlo mi je draga riječ put, jer svi smo putnici pred Bogom; mi smo viatores, hodimo prema Stvoritelju otkako smo došli na zemlju. Osoba koja kreće na put ima jasan cilj, svrhu: želi ići s jednoga mjesta na drugo; i, prema tome, služi se svim sredstvima da do toga cilja stigne neozlijeđena; s dovoljno žurbe, nastojeći ne zalutati na pobočne, nepoznate staze, koje kriju opasnosti od provalija i zvijeri. Na put, ozbiljno, djeco! Moramo u stvari Božje i u stvari duša uložiti isti trud koji drugi ulažu u zemaljske stvari: veliku želju da budemo sveti.

Znamo da na zemlji nema svetaca, ali svi možemo imati djelotvorne želje da to budemo; i ti, tom željom, činiš veliko dobro cijeloj Crkvi, a na poseban način svakomu od svoje braće u Djelu. Ujedno, misao koja mnogo pomaže odanosti jest imati na umu da činiš veliku štetu drugima ako zalutaš.

Bog od vas zahtijeva, i od mene zahtijeva, ono što zahtijeva od normalne osobe. U tome se sastoji naša svetost: u tome da dobro radimo obične stvari. Može se dogoditi da netko katkad ima prigodu osvojiti laureadu; ali rijetko. I – neka se vojnici ne naljute na mene – imajte na umu da vojnici koji padnu ne dobivaju odlikovanja: dobiva ih njihov kapetan. Il sangue del soldato fa grande il capitano, kaže talijanska poslovica. Vi ste sveti, vjerni, radini, radosni, sportaši; a ja onaj koji odnosi lovorike, premda i mržnje padaju na mene. Činite mi mnogo dobra, ali ne zaboravite, djeco: mržnje odnosi Otac.

Sotona nije zadovoljan jer sam vam, Gospodinovom milošću, pokazao jedan put, način kako stići u nebo. Dao sam vam sredstvo da dospijete do cilja, na kontemplativan način. Gospodin nam udjeljuje tu kontemplaciju, koju obično jedva osjećate. Bog nije pristran; svima nam daje sredstva.

Možda vaš ispovjednik, ili osoba koja vodi vaš povjerljivi razgovor, primijeti nešto što trebate ispraviti, pa će vam dati neke upute. Ali put Djela vrlo je širok. Može se ići desnom ili lijevom stranom; na konju, na biciklu; na koljenima, četveronoške kao kad ste bili djeca; a i po jarku uz cestu, samo da se ne siđe s puta.

Svakomu Bog daje, unutar općega poziva u Opus Dei – a to je posvećivati profesionalni rad usred ulice –, njegov poseban način da stigne. Nismo izrezani po istom kroju, kao po šabloni. Naš je duh tako širok da se ono zajedničko ne gubi zbog opravdane osobne različitosti, zbog zdravoga pluralizma. U Opusu Dei ne stavljamo duše u kalup pa onda stišćemo; ne želimo nikoga stezati u korzet. Postoji zajednički nazivnik: htjeti stići, i dosta.