15. Sada kad počinje godina

65. Uskoro počinjemo novu godinu, kćeri i sinovi moji, i želio bih vam iznijeti nekoliko razmišljanja koja će vam pomoći da je prođete s poletom. Moram vam prenijeti malo svoga iskustva, ali radije ću to učiniti riječima svetoga Pavla.

Već su vam rekli, a i pročitali ste, jer je to dobro poznato, da ja ne vjerujem u mnogo toga. Vjerujem u ono što treba, i u to cijelom dušom. A među stvarima u koje vjerujem, vjerujem u vašu odanost. Samo ponavljam ono što sam od početka davao na razmišljanje mladićima svetoga Rafaela: ako mi netko od vas nešto kaže, pa makar mi sto bilježnika jednoglasno tvrdilo suprotno, ne vjerujem bilježnicima: vjerujem vama. Jer znam da imate slabosti, kao što ih imam i ja, ali da ste odani. Logično je da vam uvijek govorim s tom odanošću.

66. Znate da vam Otac iskreno otvara svoje srce. Ne vjerujem u onu poslovicu koja kaže: nova godina, novi život. U dvadeset četiri sata ne mijenja se ništa. Samo Gospodin, svojom milošću, može u jednom trenutku pretvoriti Savla iz progonitelja kršćana u Apostola. Obara ga s konja, ostavlja ga slijepim, ponizuje ga, čini da mu dođe jedan čovjek, Ananija¹, da mu kaže što mu je činiti. A Savao je bio jedan od velikih u Izraelu, odgojen do nogu Gamalielovih, i uz to rimski građanin². Sjećate li se? «civis romanus sum!». Sviđa mi se. Sviđa mi se da se i vi osjećate građanima svoje zemlje; sa svim pravima, jer ispunjavate sve dužnosti.

Mislite li da bez velikoga čuda komotan čovjek, koji se kreće bezvoljno, bez okretnosti, koji ne vježba, može pobijediti na međunarodnom sportskom natjecanju? Sveti Pavao poseže za tom usporedbom, a i ja. Samo boreći se uvijek iznova – katkad pobjeđujući, a katkad ne – u malim stvarima, koje same po sebi nisu grijeh, koje ne povlače tešku moralnu sankciju, nego su ljudske slabosti, nedostaci ljubavi, nedostaci velikodušnosti; samo osoba koja svaki dan radi svoju gimnastiku moći će uistinu reći da će, na kraju, imati novi život. Samo će stići onaj tko radi tu duhovnu gimnastiku.

Pogledajte što kaže sveti Pavao: «Nolite conformari huic sæculo, sed reformamini in novitate sensus vestri, ut probetis quæ sit voluntas Dei bona et beneplacens et perfecta»³. Nastojte se preobraziti novim smislom života; trudeći se razabrati ono što je dobro, vrjednije, Bogu milije, savršenije; i to slijedite.

Nije li tako i u stalnom gimnastičkom vježbanju, u sportu? Tri centimetra više, desetinka sekunde manje. I odjednom, nezgoda: netko skoči i ugane gležanj, kakva nesreća! Možda zato što se zapustio, pa se udebljao i izgubio formu. Djeco moja, ako se to stvorenje, ako se ta duša nastavi boriti, ona nezgoda nije imala nikakve težine. To je, u najgorem slučaju, mala pogreškica; jer radi svoju gimnastiku da postigne bolji rezultat, trudeći se oko stvari koje su bolje, vrjednije: onih koje, ako se ne učine, ne vrijeđaju Boga, jer nisu grijeh. Tako ćete se, malo-pomalo, gotovo i ne primjećujući, da se ne bi uvukla oholost, preobražavati – preobražavat ćemo se – novim smislom života: in novitate sensus. I imat ćemo novi život.

Razmotrite to svaki od vas u svojoj osobnoj molitvi. Svatko će izvući neko posebno svjetlo: jedni mnoga svjetla; drugi tek iskre; poneki će zaspati i neće izvući ništa; ali kad se probudi, vidjet će da ipak ima svjetla. Vrijedi, djeco moja, pozorno razmotriti ove riječi Apostola.

67. Ako, kad se spremaš skočiti, skočiš kao kokoš, zar ćeš se prestrašiti? Pogledaj što kaže sveti Petar: «Carissimi, nolite peregrinari in fervore, qui ad tentationem vobis fit, quasi novi aliquid vobis contingat»⁴. Ne čudite se što ne možete skočiti, što ne možete pobijediti: ta ono što je naše jest poraz! Pobjeda pripada milosti Božjoj. I ne zaboravite da je jedno misao, a nešto posve drugo pristanak. Time se izbjegavaju mnoge glavobolje.

Mnoge gluposti izbjegavamo i tako da dobro spavamo, koliko treba; da jedemo što je potrebno, da se bavimo sportom koliko tko može u svojim godinama, i da se odmaramo. Ali ja bih htio da u svaki tanjur stavite križ; što ne znači da ne jedemo: riječ je o tome da pojedete malo više onoga što vam se ne sviđa, tek malo, pa makar samo jednu žličicu, od onih za kavu; i malo manje onoga što vam se sviđa, uvijek zahvaljujući Bogu.

Nećete se čuditi jer znate da vi i ja – ja barem koliko i vi, a možda i više – imamo fomes peccati, naravnu sklonost svemu što je grešno. Naglašavam da grijeh tijela nije najteži. Ima drugih, većih grijeha, premda, naravno, požudu treba obuzdavati. Vi i ja nećemo se čuditi ako otkrijemo da u svemu – ne samo u putenosti, nego u svemu – imamo naravnu sklonost zlu. Neki se čude, ispune se ohološću i propadaju.

Kad sam, prije toliko godina, ispovijedao ljude u javnoj crkvi, običavao sam postupati kao stari ispovjednici. Nakon što bih saslušao čitave tovare blata, pitao bih: samo to, sine moj? Jer uvjeren sam da će, ako me Bog ispusti iz svoje ruke, bilo koji od onih grešnika izgledati kao patuljak u zlu, usporedim li ga sa sobom, koji se osjećam sposobnim za sve zablude i sve strahote.

Ne plašite se ničega. Predusretnite strahove govoreći jasno unaprijed; a ako ne, onda poslije. To je dobra misao za početak godine.

68. Kćeri i sinovi moji, radite stvari ozbiljno. Krenite sada iznova na put. Vrlo mi je draga riječ put, jer svi smo putnici pred Bogom; mi smo viatores, hodimo prema Stvoritelju otkako smo došli na zemlju. Osoba koja kreće na put ima jasan cilj, svrhu: želi ići s jednoga mjesta na drugo; i, prema tome, služi se svim sredstvima da do toga cilja stigne neozlijeđena; s dovoljno žurbe, nastojeći ne zalutati na pobočne, nepoznate staze, koje kriju opasnosti od provalija i zvijeri. Na put, ozbiljno, djeco! Moramo u stvari Božje i u stvari duša uložiti isti trud koji drugi ulažu u zemaljske stvari: veliku želju da budemo sveti.

Znamo da na zemlji nema svetaca, ali svi možemo imati djelotvorne želje da to budemo; i ti, tom željom, činiš veliko dobro cijeloj Crkvi, a na poseban način svakomu od svoje braće u Djelu. Ujedno, misao koja mnogo pomaže odanosti jest imati na umu da činiš veliku štetu drugima ako zalutaš.

Bog od vas zahtijeva, i od mene zahtijeva, ono što zahtijeva od normalne osobe. U tome se sastoji naša svetost: u tome da dobro radimo obične stvari. Može se dogoditi da netko katkad ima prigodu osvojiti laureadu; ali rijetko. I – neka se vojnici ne naljute na mene – imajte na umu da vojnici koji padnu ne dobivaju odlikovanja: dobiva ih njihov kapetan. Il sangue del soldato fa grande il capitano, kaže talijanska poslovica. Vi ste sveti, vjerni, radini, radosni, sportaši; a ja onaj koji odnosi lovorike, premda i mržnje padaju na mene. Činite mi mnogo dobra, ali ne zaboravite, djeco: mržnje odnosi Otac.

Sotona nije zadovoljan jer sam vam, Gospodinovom milošću, pokazao jedan put, način kako stići u nebo. Dao sam vam sredstvo da dospijete do cilja, na kontemplativan način. Gospodin nam udjeljuje tu kontemplaciju, koju obično jedva osjećate. Bog nije pristran; svima nam daje sredstva.

Možda vaš ispovjednik, ili osoba koja vodi vaš povjerljivi razgovor, primijeti nešto što trebate ispraviti, pa će vam dati neke upute. Ali put Djela vrlo je širok. Može se ići desnom ili lijevom stranom; na konju, na biciklu; na koljenima, četveronoške kao kad ste bili djeca; a i po jarku uz cestu, samo da se ne siđe s puta.

Svakomu Bog daje, unutar općega poziva u Opus Dei – a to je posvećivati profesionalni rad usred ulice –, njegov poseban način da stigne. Nismo izrezani po istom kroju, kao po šabloni. Naš je duh tako širok da se ono zajedničko ne gubi zbog opravdane osobne različitosti, zbog zdravoga pluralizma. U Opusu Dei ne stavljamo duše u kalup pa onda stišćemo; ne želimo nikoga stezati u korzet. Postoji zajednički nazivnik: htjeti stići, i dosta.

69. Ali nastavimo sa svetim Pavlom. To htjeti stići zahtijeva sadržaj. Knjiga Mudrosti kaže da je srce bezumnikovo kao razbijena posuda⁵, razdijeljena na dijelove, kojoj je svaki komad odvojen. U nju ne stane Mudrost, jer se prolijeva. Time nam Duh Sveti kaže da ne možemo biti kao razbijena posuda; ne možemo imati volju koja je, kao razbijena posuda, usmjerena ovamo i onamo, na razne strane; nego volju koja teži jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium!»⁶.

Ne brinite se ako je ta volja posuda sa spojnicama. Vrlo su mi drage spojnice, jer ih trebam. A voda ne istječe zato što ima spojnica. Ona posuda, razbijena i ponovno sastavljena, meni se čini čudesnom; čak je i otmjena, vidi se da je nečemu poslužila. Djeco moja, te su spojnice svjedočanstvo da ste se borili, da imate razloga da se ponizite; ali ako se ne razbijete, još bolje.

Ono što svakako morate imati jest dobra raspoloženost. Napisao sam prije mnogo godina da, kad posuda sadrži dobro vino i u nju se ulije dobro vino, dobro vino i ostaje. Isto se događa u vašem srcu: morate imati dobro vino sa svadbe u Kani. Ako je u vašoj duši ocat, pa makar vam ulijevali dobro vino – vino sa svadbe u Kani –, sve će vam se činiti odbojnim, jer će se u vama dobro vino pretvoriti u ocat. Ako loše reagirate, recite to. Jer nije razumno da osoba koja ide liječniku kako bi je dobro pregledao prešuti poteškoće koje ima.

Dakle, naši poslovi, naše želje i naše misli moraju se stjecati u jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium», ponavljam. Već imate razlog za sportsku borbu. Moramo stvari nositi Bogu, ali kao ljudi, ne kao anđeli. Nismo anđeli, pa se nemojte čuditi svojim ograničenjima. Bolje je da budemo ljudi koji mogu zaslužiti i… duhovno skončati: umrijeti. Jer tako ćemo shvatiti da su sve velike stvari koje Gospodin želi učiniti preko naše bijede njegovo djelo. Kao oni učenici koji su se vratili zapanjeni čudesima što su ih činili u Isusovo ime⁷, shvatit ćemo da plod nije naš; da brijest ne može roditi kruške. Plod pripada Bogu Ocu, koji je bio toliko otac i toliko velikodušan da ga je stavio u našu dušu.

Dakle, ne smijemo se čuditi, «quasi novi aliquid vobis contingat»⁸, kao da nam se događa štogod neobično, ako osjetimo da strasti ključaju – logično je da se to događa, nismo kao zid –, ni ako Gospodin, po našim rukama, čini čudesa, što je također uobičajena stvar.

Pogledajte primjer svetoga Ivana Krstitelja, kad šalje svoje učenike da upitaju Gospodina tko je. Isus im odgovara upućujući ih da razmotre sva ona čudesa⁹. Sjećate se toga odlomka; već ga više od četrdeset godina tumačim svojoj djeci da ga razmatraju. Ta čudesa Gospodin i sada čini, po vašim rukama: ljudi koji nisu vidjeli, a sada vide; ljudi koji nisu bili sposobni govoriti, jer su imali nijemoga đavla, pa ga istjeraju i progovore; ljudi nesposobni da se pokrenu, uzeti za sve što nije ljudsko, pa razbiju onu nepomičnost i čine djela kreposti i apostolata. Drugi se čine živima, a mrtvi su, kao Lazar: «Iam fœtet, quatriduanus est enim»¹⁰. Vi ih, božanskom milošću i svjedočanstvom svoga života i svoga nauka, svoje razborite i nerazborite riječi, dovodite Bogu, i oni oživljavaju.

Ni tada se ne možete čuditi: vi ste, naime, Krist, i Krist čini te stvari po vama, kao što ih je činio po prvim učenicima. To je dobro, kćeri i sinovi moji, jer nas utemeljuje u poniznosti, oduzima nam mogućnost oholosti i pomaže nam da imamo dobar nauk. Spoznaja tih čudesa koja Bog izvodi po vašem radu čini vas djelotvornima, potiče vašu odanost i, prema tome, jača vašu ustrajnost.

70. Završit ćemo jednim tekstom Apostola: «Æmulamini autem charismata meliora»¹¹; čeznite za višim darima, neprestano. Djeco moja, vi i ja se želimo dobro vladati, kako je milo Gospodinu. I ako nam katkad stvari pođu malo po zlu, nije važno: borimo se, jer svetost je u borbi.

«Æmulamini charismata meliora»: čeznite za boljim stvarima, Bogu milijima. Ne zadovoljavajte se onim što jeste pred Bogom; molite ga ponizno, po moliteljskoj Svemoći Presvete Djevice, da nam On i Otac pošalju Duha Svetoga, koji od njih izlazi; da nas svojim darovima, osobito darom Mudrosti, osposobi da brzo razlučujemo kako bismo uvijek znali što ide, a što ne ide. Mi, budući da smo viatores, želimo se posvetiti onomu što ide i izbjegavati ono što ne ide.

Čuvajte ove točke razmatranja u glavi i u srcu; učinit će vam mnogo dobra. «Æmulamini charismata meliora!». Više, pred Bogom! Više ljubavi, više duha žrtve! Naše se majke ne žale na požrtvovnost koju su obilato rasipale za nas; a mi se ne možemo tužiti što malo okusimo Križa Gospodinova: jer on više nije stratište, nego pobjedničko prijestolje.

Zazivajte Duha Svetoga i neka vas Bog blagoslovi.