69. Ali nastavimo sa svetim Pavlom. To htjeti stići zahtijeva sadržaj. Knjiga Mudrosti kaže da je srce bezumnikovo kao razbijena posuda⁵, razdijeljena na dijelove, kojoj je svaki komad odvojen. U nju ne stane Mudrost, jer se prolijeva. Time nam Duh Sveti kaže da ne možemo biti kao razbijena posuda; ne možemo imati volju koja je, kao razbijena posuda, usmjerena ovamo i onamo, na razne strane; nego volju koja teži jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium!»⁶.

Ne brinite se ako je ta volja posuda sa spojnicama. Vrlo su mi drage spojnice, jer ih trebam. A voda ne istječe zato što ima spojnica. Ona posuda, razbijena i ponovno sastavljena, meni se čini čudesnom; čak je i otmjena, vidi se da je nečemu poslužila. Djeco moja, te su spojnice svjedočanstvo da ste se borili, da imate razloga da se ponizite; ali ako se ne razbijete, još bolje.

Ono što svakako morate imati jest dobra raspoloženost. Napisao sam prije mnogo godina da, kad posuda sadrži dobro vino i u nju se ulije dobro vino, dobro vino i ostaje. Isto se događa u vašem srcu: morate imati dobro vino sa svadbe u Kani. Ako je u vašoj duši ocat, pa makar vam ulijevali dobro vino – vino sa svadbe u Kani –, sve će vam se činiti odbojnim, jer će se u vama dobro vino pretvoriti u ocat. Ako loše reagirate, recite to. Jer nije razumno da osoba koja ide liječniku kako bi je dobro pregledao prešuti poteškoće koje ima.

Dakle, naši poslovi, naše želje i naše misli moraju se stjecati u jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium», ponavljam. Već imate razlog za sportsku borbu. Moramo stvari nositi Bogu, ali kao ljudi, ne kao anđeli. Nismo anđeli, pa se nemojte čuditi svojim ograničenjima. Bolje je da budemo ljudi koji mogu zaslužiti i… duhovno skončati: umrijeti. Jer tako ćemo shvatiti da su sve velike stvari koje Gospodin želi učiniti preko naše bijede njegovo djelo. Kao oni učenici koji su se vratili zapanjeni čudesima što su ih činili u Isusovo ime⁷, shvatit ćemo da plod nije naš; da brijest ne može roditi kruške. Plod pripada Bogu Ocu, koji je bio toliko otac i toliko velikodušan da ga je stavio u našu dušu.

Dakle, ne smijemo se čuditi, «quasi novi aliquid vobis contingat»⁸, kao da nam se događa štogod neobično, ako osjetimo da strasti ključaju – logično je da se to događa, nismo kao zid –, ni ako Gospodin, po našim rukama, čini čudesa, što je također uobičajena stvar.

Pogledajte primjer svetoga Ivana Krstitelja, kad šalje svoje učenike da upitaju Gospodina tko je. Isus im odgovara upućujući ih da razmotre sva ona čudesa⁹. Sjećate se toga odlomka; već ga više od četrdeset godina tumačim svojoj djeci da ga razmatraju. Ta čudesa Gospodin i sada čini, po vašim rukama: ljudi koji nisu vidjeli, a sada vide; ljudi koji nisu bili sposobni govoriti, jer su imali nijemoga đavla, pa ga istjeraju i progovore; ljudi nesposobni da se pokrenu, uzeti za sve što nije ljudsko, pa razbiju onu nepomičnost i čine djela kreposti i apostolata. Drugi se čine živima, a mrtvi su, kao Lazar: «Iam fœtet, quatriduanus est enim»¹⁰. Vi ih, božanskom milošću i svjedočanstvom svoga života i svoga nauka, svoje razborite i nerazborite riječi, dovodite Bogu, i oni oživljavaju.

Ni tada se ne možete čuditi: vi ste, naime, Krist, i Krist čini te stvari po vama, kao što ih je činio po prvim učenicima. To je dobro, kćeri i sinovi moji, jer nas utemeljuje u poniznosti, oduzima nam mogućnost oholosti i pomaže nam da imamo dobar nauk. Spoznaja tih čudesa koja Bog izvodi po vašem radu čini vas djelotvornima, potiče vašu odanost i, prema tome, jača vašu ustrajnost.