72. Svetoga Josipa jako volim: čini mi se izvanrednim čovjekom. Uvijek sam ga zamišljao mladim; zato sam se naljutio kad su u Očevu oratoriju postavili reljefe koji ga prikazuju starim i bradatim. Odmah sam dao naslikati sliku na kojoj je prikazan mlad, pun životnosti i snage. Ima ih koji ne mogu pojmiti da bi se čistoća mogla čuvati drukčije nego u starosti. Ali starci nisu čisti ako to nisu bili kao mladi. Oni koji nisu znali biti čisti u mladim godinama lako će kao starci imati surovo sramotne navike.

Sveti Josip zacijelo je bio mlad kad se oženio Presvetom Djevicom, ženom koja je tada tek bila izišla iz djevojačke dobi. Kao mladić bio je čist, neokaljan, prečist. I bio je takav upravo zbog ljubavi. Samo ispunjajući srce ljubavlju možemo biti sigurni da se ono neće propeti ni skrenuti, nego će ostati vjerno prečistoj ljubavi Božjoj.

Sinoć, kad sam već bio u postelji, mnogo sam puta zazivao svetoga Josipa, mnogo puta, pripremajući današnji blagdan. S velikom sam jasnoćom shvaćao da doista pripadamo njegovoj obitelji. To nije proizvoljna misao; ima mnogo razloga da se to tvrdi. Na prvome mjestu, jer smo djeca svete Marije, njegove Zaručnice, i braća Isusa Krista, svi djeca nebeskoga Oca. A zatim, jer tvorimo obitelj kojoj je sveti Josip htio biti glava. Zato ga, od početka Djela, nazivamo našim Ocem i Gospodinom.

Opus Dei nije sebi lako prokrčio put. Sve je bilo vrlo teško, ljudski govoreći. Nisam htio crkvena odobrenja koja bi mogla iskriviti naš pravni put: put koji tada nije postojao i koji se još uvijek gradi. Mnogi nisu razumjeli – još uvijek ima onih koji su zatvoreni za razumijevanje – naš pravni fenomen, a još manje našu teološku i asketsku fizionomiju: ovaj miroljubivi, pastoralni val koji ispunja svu zemlju. Nisam želio crkvena odobrenja bilo koje vrste, ali morali smo raditi na mnogim mjestima: milijuni duša čekali su nas!

Zazivali smo svetoga Josipa, koji je Gospodinu zamjenjivao Oca. I godine su prolazile. Tek smo 1933. mogli započeti prvu korporativnu djelatnost. Bila je to slavna akademija DYA. Držali smo nastavu iz prava i arhitekture (Derecho y Arquitectura) – otuda slova u imenu –, ali zapravo je to značilo Dios y Audacia, Bog i odvažnost. To nam je bilo potrebno da razbijemo, kao što smo i razbili, pravne kalupe i damo novo rješenje tjeskobama duše kršćanina, koji je htio i hoće svim srcem služiti Bogu, unutar ljudskih ograničenja, ali na ulici, u običnom profesionalnom radu, a da nije redovnik niti izjednačen s redovnicima.

Prošlo je nekoliko godina dok nisam sastavio prvi pravilnik Djela. Sjećam se da sam imao hrpu kartica koje sam ispisivao na temelju našega iskustva. Volja Božja bila je jasna od 2. listopada 1928.; ali se provodila u djelo malo-pomalo, s godinama. Izbjegavao sam opasnost da sašijem odijelo i u njega uguram dijete; naprotiv, uzimao sam mu mjere – te kartice iskustva – da bih sašio prikladno odijelo. Jednoga dana, nakon nekoliko godina, rekao sam don Álvaru i još dvojici vaše starije braće da mi pomognu urediti sav taj materijal. Tako smo sastavili prvi pravilnik, u kojem se uopće nije govorilo ni o zavjetima, ni o zavojima, ni o zavjesama, ni o zavrtnjima, jer ni tada nije bilo potrebno, a nije ni sada.