73. Godine 1934., ako se ne varam, pokrenuli smo prvi studentski dom. U ono doba ozračje u mojoj zemlji bilo je bjesomučno antiklerikalno; vlasti su progonile Crkvu, a korijen je bio pustio i komunizam, koji je nijekanje svih sloboda.

Trebali smo imati Gospodina uza se, u svetohraništu. Sada je to lako; ali tada je postavljanje svetohraništa bilo vrlo težak pothvat. Trebalo je učiniti mnogo toga, pokazati se kao uzorak…

Ne znate što je bio uzorak? Gospođice prošloga stoljeća, kad su izlazile iz škole natucajući malo francuskoga i više-manje dobro svirajući glasovir, morale su izraditi ručni rad na komadu platna. Ondje su šivale, vezle, krpale; dodavale slova, brojke, ptičice… Svega i svačega! Bilo je tu i ime autorice, i datum. Ja sam vidio uzorak svoje bake Florencije, jer ga je čuvala moja sestra Carmen… To je bilo kao diploma djevojačkih škola.

Nešto takvo morali smo napraviti i mi, da bi nas Crkva blagonaklono gledala i dopustila nam da u kući imamo Isusa u Presvetom sakramentu.

U dnu duše već sam imao ovu pobožnost prema svetomu Josipu, koju sam vam usadio. Sjećao sam se onoga drugog Josipa, kojemu su – slijedeći faraonov savjet – Egipćani pribjegavali kad su trpjeli glad za dobrim kruhom: «Ite ad Ioseph!»¹, idite k Josipu, da vam dade žita. Počeo sam moliti svetoga Josipa da nam pribavi prvo svetohranište, a isto su činila i moja djeca koju sam tada imao oko sebe. Dok smo tu stvar preporučivali u molitvi, ja sam nastojao pronaći potrebne predmete: misno ruho, svetohranište… Nismo imali novca. Kad bih skupio pet dura, što je tada bio pristojan iznos, potrošili bi se na neku drugu, prešniju potrebu.

Uspio sam postići da mi neke časne sestrice, koje jako volim, posude svetohranište; misno ruho nabavio sam drugdje i, napokon, dobri madridski biskup dao nam je dopuštenje da Presveti sakrament imamo kod sebe. Tada sam, u znak zahvalnosti, dao staviti lančić na ključ svetohraništa, s medaljicom svetoga Josipa na kojoj straga piše: ite ad Ioseph! Tako je sveti Josip uistinu naš Otac i Gospodin, jer nam je dao kruh – euharistijski Kruh – kao dobar otac obitelji.

Nisam li prije rekao da mi pripadamo njegovoj obitelji? Osim što nam je pribavio duhovnu hranu, sjedinjeni smo s njime kad ga zazivamo prije onoga časa druženja koje je molitva. Kad obnavljamo svoje predanje i kad se konačno uključujemo u Djelo, prisutan je i sveti Josip.

U početku sam nastojao da se Vjernost obavi što ranije, jer sam vas trebao. Nikada se nisam osjećao neophodnim ni za što. Neki će se sjetiti da sam im govorio: obvezuješ li se pred Bogom da ćeš, ako ja umrem, nastaviti s Djelom? Nikada se nisam smatrao potrebnim, jer to nisam. Bilo tko od vas bolji je od mene i može biti vrlo dobro oruđe. Tada se Vjernost obavljala na blagdan svetoga Josipa, pa smo svetoga Patrijarha uključivali u tu duhovnu obvezu da Djelo izvedemo naprijed, uvjereni da je to pozitivna volja Božja.