16. Iz Josipove obitelji

71. Tijekom svoga života, predraga djeco, uvijek sam nastojao uliti u vašu dušu ono što mi je Bog davao. U duhu Opusa Dei nema ničega što ne bi bilo sveto, jer on nije ljudski izum, nego djelo božanske Mudrosti. U tom duhu sja sve ono dobro što je Gospodin htio staviti u srce vašega Oca. Ako vidite nešto loše u mome jadnom životu, to neće dolaziti od duha Djela; bit će to moje osobne bijede. Zato molite za mene, da budem dobar i vjeran.

Među dobrima koja mi je Gospodin htio dati jest i pobožnost prema Preblaženomu Trojstvu: nebeskomu Trojstvu, Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu, jedinomu Bogu; i zemaljskomu trojstvu: Isusu, Mariji i Josipu. Dobro razumijem jedinstvo i nježnost ove Svete Obitelji. Bila su to tri srca, ali jedna jedina ljubav.

72. Svetoga Josipa jako volim: čini mi se izvanrednim čovjekom. Uvijek sam ga zamišljao mladim; zato sam se naljutio kad su u Očevu oratoriju postavili reljefe koji ga prikazuju starim i bradatim. Odmah sam dao naslikati sliku na kojoj je prikazan mlad, pun životnosti i snage. Ima ih koji ne mogu pojmiti da bi se čistoća mogla čuvati drukčije nego u starosti. Ali starci nisu čisti ako to nisu bili kao mladi. Oni koji nisu znali biti čisti u mladim godinama lako će kao starci imati surovo sramotne navike.

Sveti Josip zacijelo je bio mlad kad se oženio Presvetom Djevicom, ženom koja je tada tek bila izišla iz djevojačke dobi. Kao mladić bio je čist, neokaljan, prečist. I bio je takav upravo zbog ljubavi. Samo ispunjajući srce ljubavlju možemo biti sigurni da se ono neće propeti ni skrenuti, nego će ostati vjerno prečistoj ljubavi Božjoj.

Sinoć, kad sam već bio u postelji, mnogo sam puta zazivao svetoga Josipa, mnogo puta, pripremajući današnji blagdan. S velikom sam jasnoćom shvaćao da doista pripadamo njegovoj obitelji. To nije proizvoljna misao; ima mnogo razloga da se to tvrdi. Na prvome mjestu, jer smo djeca svete Marije, njegove Zaručnice, i braća Isusa Krista, svi djeca nebeskoga Oca. A zatim, jer tvorimo obitelj kojoj je sveti Josip htio biti glava. Zato ga, od početka Djela, nazivamo našim Ocem i Gospodinom.

Opus Dei nije sebi lako prokrčio put. Sve je bilo vrlo teško, ljudski govoreći. Nisam htio crkvena odobrenja koja bi mogla iskriviti naš pravni put: put koji tada nije postojao i koji se još uvijek gradi. Mnogi nisu razumjeli – još uvijek ima onih koji su zatvoreni za razumijevanje – naš pravni fenomen, a još manje našu teološku i asketsku fizionomiju: ovaj miroljubivi, pastoralni val koji ispunja svu zemlju. Nisam želio crkvena odobrenja bilo koje vrste, ali morali smo raditi na mnogim mjestima: milijuni duša čekali su nas!

Zazivali smo svetoga Josipa, koji je Gospodinu zamjenjivao Oca. I godine su prolazile. Tek smo 1933. mogli započeti prvu korporativnu djelatnost. Bila je to slavna akademija DYA. Držali smo nastavu iz prava i arhitekture (Derecho y Arquitectura) – otuda slova u imenu –, ali zapravo je to značilo Dios y Audacia, Bog i odvažnost. To nam je bilo potrebno da razbijemo, kao što smo i razbili, pravne kalupe i damo novo rješenje tjeskobama duše kršćanina, koji je htio i hoće svim srcem služiti Bogu, unutar ljudskih ograničenja, ali na ulici, u običnom profesionalnom radu, a da nije redovnik niti izjednačen s redovnicima.

Prošlo je nekoliko godina dok nisam sastavio prvi pravilnik Djela. Sjećam se da sam imao hrpu kartica koje sam ispisivao na temelju našega iskustva. Volja Božja bila je jasna od 2. listopada 1928.; ali se provodila u djelo malo-pomalo, s godinama. Izbjegavao sam opasnost da sašijem odijelo i u njega uguram dijete; naprotiv, uzimao sam mu mjere – te kartice iskustva – da bih sašio prikladno odijelo. Jednoga dana, nakon nekoliko godina, rekao sam don Álvaru i još dvojici vaše starije braće da mi pomognu urediti sav taj materijal. Tako smo sastavili prvi pravilnik, u kojem se uopće nije govorilo ni o zavjetima, ni o zavojima, ni o zavjesama, ni o zavrtnjima, jer ni tada nije bilo potrebno, a nije ni sada.

73. Godine 1934., ako se ne varam, pokrenuli smo prvi studentski dom. U ono doba ozračje u mojoj zemlji bilo je bjesomučno antiklerikalno; vlasti su progonile Crkvu, a korijen je bio pustio i komunizam, koji je nijekanje svih sloboda.

Trebali smo imati Gospodina uza se, u svetohraništu. Sada je to lako; ali tada je postavljanje svetohraništa bilo vrlo težak pothvat. Trebalo je učiniti mnogo toga, pokazati se kao uzorak…

Ne znate što je bio uzorak? Gospođice prošloga stoljeća, kad su izlazile iz škole natucajući malo francuskoga i više-manje dobro svirajući glasovir, morale su izraditi ručni rad na komadu platna. Ondje su šivale, vezle, krpale; dodavale slova, brojke, ptičice… Svega i svačega! Bilo je tu i ime autorice, i datum. Ja sam vidio uzorak svoje bake Florencije, jer ga je čuvala moja sestra Carmen… To je bilo kao diploma djevojačkih škola.

Nešto takvo morali smo napraviti i mi, da bi nas Crkva blagonaklono gledala i dopustila nam da u kući imamo Isusa u Presvetom sakramentu.

U dnu duše već sam imao ovu pobožnost prema svetomu Josipu, koju sam vam usadio. Sjećao sam se onoga drugog Josipa, kojemu su – slijedeći faraonov savjet – Egipćani pribjegavali kad su trpjeli glad za dobrim kruhom: «Ite ad Ioseph!»¹, idite k Josipu, da vam dade žita. Počeo sam moliti svetoga Josipa da nam pribavi prvo svetohranište, a isto su činila i moja djeca koju sam tada imao oko sebe. Dok smo tu stvar preporučivali u molitvi, ja sam nastojao pronaći potrebne predmete: misno ruho, svetohranište… Nismo imali novca. Kad bih skupio pet dura, što je tada bio pristojan iznos, potrošili bi se na neku drugu, prešniju potrebu.

Uspio sam postići da mi neke časne sestrice, koje jako volim, posude svetohranište; misno ruho nabavio sam drugdje i, napokon, dobri madridski biskup dao nam je dopuštenje da Presveti sakrament imamo kod sebe. Tada sam, u znak zahvalnosti, dao staviti lančić na ključ svetohraništa, s medaljicom svetoga Josipa na kojoj straga piše: ite ad Ioseph! Tako je sveti Josip uistinu naš Otac i Gospodin, jer nam je dao kruh – euharistijski Kruh – kao dobar otac obitelji.

Nisam li prije rekao da mi pripadamo njegovoj obitelji? Osim što nam je pribavio duhovnu hranu, sjedinjeni smo s njime kad ga zazivamo prije onoga časa druženja koje je molitva. Kad obnavljamo svoje predanje i kad se konačno uključujemo u Djelo, prisutan je i sveti Josip.

U početku sam nastojao da se Vjernost obavi što ranije, jer sam vas trebao. Nikada se nisam osjećao neophodnim ni za što. Neki će se sjetiti da sam im govorio: obvezuješ li se pred Bogom da ćeš, ako ja umrem, nastaviti s Djelom? Nikada se nisam smatrao potrebnim, jer to nisam. Bilo tko od vas bolji je od mene i može biti vrlo dobro oruđe. Tada se Vjernost obavljala na blagdan svetoga Josipa, pa smo svetoga Patrijarha uključivali u tu duhovnu obvezu da Djelo izvedemo naprijed, uvjereni da je to pozitivna volja Božja.

74. S druge strane, sveti Josip je, poslije svete Marije, stvorenje koje se na zemlji najprisnije ophodilo s Isusom. Uživam u onim molitvama prije i poslije mise koje Crkva preporučuje pobožnosti svećenika. Ondje se podsjeća da se sveti Josip brinuo za Sina Božjega jednako kao naši očevi za nas: dolazili bi već dok su nas oblačili, milovali nas, privijali nas na grudi i davali nam tako snažne poljupce da su nas katkad boljeli.

Možete li zamisliti svetoga Josipa, koji je toliko ljubio Presvetu Djevicu i znao za njezinu neokaljanu čistoću? Koliko li je morao trpjeti videći da ona očekuje dijete! Umirila ga je tek objava Boga, našega Gospodina, po Anđelu. Bio je potražio razborito rješenje: ne osramotiti je, otići ne rekavši ništa. Ali kakva bol, jer ju je ljubio svom dušom! Možete li zamisliti njegovu radost kad je saznao da je plod one utrobe djelo Duha Svetoga?

Ljubite Isusa i njegovu Presvetu Majku! Prije godinu dana poslali su mi stari kip od bjelokosti, prekrasan, koji prikazuje trudnu Presvetu Djevicu. Mene to gane. Dira me poniznost Boga, koji hoće biti zatvoren u Marijinoj utrobi, kao mi u krilu svoje majke, onoliko vremena koliko treba, kao i svako drugo dijete, jer je perfectus Homo, savršen čovjek, a ujedno i perfectus Deus, savršen Bog: druga Osoba Presvetoga Trojstva.

Ne dira li vas ova poniznost Božja? Ne ispunja li vas ljubavlju spoznaja da je postao čovjekom i nije htio nikakvu povlasticu? Kao ni On, ni mi ne želimo povlastice. Želimo biti posve obični ljudi; želimo biti građani kao i ostali. To je čudesno! Vrlo se ugodno osjećamo u domu Isusa, Marije i Josipa, koji ostaju nezapaženi.

Kad odem u koji naš oratorij gdje je svetohranište, kažem Isusu da ga ljubim i zazivam Trojstvo. Zatim zahvaljujem Anđelima koji čuvaju svetohranište, klanjajući se Kristu u euharistiji. Ne čini li vam se da su u onoj kući u Nazaretu, a prije toga u Betlehemu, za bijega u Egipat i pri povratku, u strahu da ne izgube Isusa jer je vladao sin okrutnoga kralja, Anđeli zapanjeno promatrali Gospodinovo samoponištenje, to htijenje da se pokaže samo kao čovjek? Nećemo dovoljno ljubiti Isusa ako mu svim srcem ne zahvalimo što je htio biti perfectus Homo.

75. Djeco moja, nastavio bih da je ovo razmatranje; ali za trenutak druženja čini mi se da je već dosta. Imate dovoljno građe da svaki za sebe provedete čas kontemplativne molitve: da živite s Isusom, Marijom i Josipom u onome domu i u onoj radionici u Nazaretu; da promatrate smrt svetoga Patrijarha, uz kojega su, prema predaji, bili Isus i Marija; da mu kažete da ga jako volimo, da nas ne ostavi bez zaštite.

Kad bi u nebu moglo biti žalosti, sveti Josip bio bi u ovim vremenima vrlo žalostan, gledajući kako se Crkva raspada kao da je truplo. Ali Crkva nije truplo! Ljudi će proći, vremena će se promijeniti i prestat će se izgovarati bogohulstva i hereze. Sada se šire bez ikakve zapreke, jer nema pastira koji bi pokazali gdje je vuk. Opasno je naviještati istinu, jer onoga tko to čini progone i kleveću. Nekažnjeni ostaju samo oni koji šire hereze i opačine, teorijske i praktične zablude sramotnoga ćudoređa.

Najveći su neprijatelji unutra i gore: ne dajte se prevariti. Kad uzmete knjigu vjerske tematike, neka vam ruka izgori ako niste sigurni da ima ispravan kriterij. Van s njom! To je vrlo djelatan otrov: bacite je kao da je pornografska knjiga, i još žešće, jer se pornografija vidi, a ovo se uvlači kao osmozom.

Zazivajte sa mnom svetoga Josipa, svim srcem, da nam od Preblaženoga Trojstva i od svete Marije, svoje Zaručnice, naše Majke, izmoli da se skrati vrijeme kušnje. I premda su iz Litanija svih svetih uklonili ovaj zaziv, želim vas pozvati da molite sa mnom: «Ut inimicos Sanctæ Ecclesiæ humiliare digneris, te rogamus audi nos!»².