Lista točaka

Onomu mnoštvu koje slijedi Gospodina nakon umnoženja kruhova i riba Isus je rekao: zaista, zaista, kažem vam: tražite me ne zbog čudesa koja ste vidjeli, nego zato što ste jeli od onih kruhova i nasitili se⁹¹. Čudesa koja Gospodin čini imaju tu glavnu svrhu: očitovati njegovo božanstvo, da bismo imali vjeru. Oni ga zatim upitaše: što nam je činiti da bismo vršili djela Božja? Isus odgovori: djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je On poslao. Rekoše mu: kakva dakle ti čudesa činiš da vidimo i vjerujemo? Kakva djela činiš?⁹².

Ako nedostaje volja za vjerovanjem, ponizno raspoloženje duše, Božja se čudesa ne vide; um se kreće u ravnini bez reljefa, bez osjećaja za nadnaravno. Zato, kada im Isus govori o Kruhu Života, o euharistiji, oni i dalje misle na zemaljski kruh. Rekoše mu oni: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha⁹³. A kada im izlaže otajstvo koje trebaju vjerovati, u njegovim točnim izrazima, bez mogućnosti da izbjegnu njegov objektivni nadnaravni sadržaj, kada od njih zahtijeva čin bogoslovne vjere – dajući im dovoljnu milost da vjeruju –, nastaje rasulo. Otada mnogi njegovi učenici prestadoše ga slijediti i više nisu išli s njime. Stoga Isus reče dvanaestorici: hoćete li i vi otići? Tada mu Šimun Petar odgovori: Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo spoznali i povjerovali da si ti Krist, Sin Božji⁹⁴.

Sada molim, za vas i za sebe, Petrovu vjeru, quae per caritatem operatur⁹⁵, koja djeluje oživljena ljubavlju. Vjeru živu, nepokolebljivu, bez oklijevanja, bez ublažavanja njezina sadržaja, bez ijedne sjene, djelotvornu.

Postojani, radosni, ispravljajući svaki dan pomalo, kao što čine brodovi na otvorenom moru, da bi stigli u luku. Sveci su bili poput nas: imali su dobru volju i iskrenost da se ispravljaju, u svom unutarnjem životu, u svojoj borbi: s pobjedama i s porazima, koji su katkada pobjede; tražeći ophođenje s Bogom, koje je nada, koje je vjera, koje je Ljubav. Naš je Bog zadovoljan tom našom borbom, koja je siguran znak da imamo unutarnji život, želju za kršćanskim savršenstvom.

Sjetite se kada su Ivan i Jakov pristupili Isusu i rekli mu: Učitelju, htjeli bismo da nam udijeliš sve što te zamolimo. On im reče: što želite da vam udijelim? Udijeli nam, odgovoriše, da u slavi tvojoj sjednemo jedan tebi zdesna, a drugi slijeva. Isus im odvrati: možete li piti kalež koji ću ja piti, ili biti kršteni krstom kojim ću ja biti kršten? Oni odgovoriše: possumus_, možemo_¹⁰⁷. Put Slave prolazi kroz tjesnace smrti. Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Isusa Krista, kršteni u njegovu smrt? Krštenjem smo ukopani zajedno s Njime, umrijevši grijehu, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih na slavu Očevu, tako i mi hodili u novom životu¹⁰⁸.

Djeco moja, recimo s Ivanom i Jakovom: possumus!¹⁰⁹ Omnia possum in eo qui me confortat¹¹⁰; sve mogu u Onome koji me jača. Ispunite se pouzdanjem, jer onaj koji je započeo djelo, dovršit će ga¹¹¹: moći ćemo, budemo li surađivali, jer nam je osigurana jakost Božja: quia tu es, Deus, fortitudo mea¹¹².

Naša se pedagogija sastoji od potvrda, ne od nijekanja, i svodi se na dvoje: djelovati sa zdravim razumom i s nadnaravnim smislom. Među ostalim očitovanjima te pedagogije jedno se može izraziti ovako: mnogo pouzdanja u Boga, pouzdanje u druge i nepouzdanje u nas same.

Ne uzdajte se olako u vlastiti sud: kao što se dragocjena kovina stavlja na kušnju – potreban joj je probni kamen – tako i mi moramo vidjeti je li naš sud čisto zlato – u ljudskome i u nadnaravnome – uzimajući u obzir mišljenje drugih, osobito onih koji imaju milost staleža da nam pomognu. Zato moramo biti spremni ispraviti ono što smo prije ustvrdili. Jer ispraviti se nije poniženje: to je čin pun ispravnosti, koji spada u onu nadnaravnu pedagogiju.

Nadnaravno dobro jednoga jedinog bolje je nego naravno dobro čitavoga svemira¹¹³. Treba moliti Boga da uvijek stavlja u naš razum tu vjeru i to nadnaravno gledanje, koje će dati objektivnu hijerarhiju našim idejama i našim osjećajima i našim djelima. Treba moliti za taj kriterij, jer on je dar Božji.