Lista točaka

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

21. No vratimo se Evanđelju. Zanimljivo je uočiti kako se više puta ističe razlika između apostola, učenika i mnoštva; pa i među samim apostolima, između jedne njihove skupine – trojice Gospodinovih miljenika – i ostalih. I u tome mi se čini da je naše Djelo u svojoj srži duboko evanđeosko. Mi smo za mnoštvo, ali blizu nas ima toliko prijatelja i drugova koji neposrednije primaju utjecaj duha Opusa Dei. Gospodin nas postavlja na visoku goru, kao svoje učenike, ali pred očima mnoštva. Isto vrijedi i za vas: među svojom braćom – svi smo jednaki u Djelu –, zbog službe koju sada obnašate, vi ste više na vidiku. Ne zaboravite to i nikada mi ne gubite iz vida taj osjećaj odgovornosti.

«Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu»⁵… Pogledajte to mnoštvo, ponavljam. Gospodin ima oči i srce uprte u ljude, u sve ljude, ne isključujući nikoga. Ne promiče nam pouka da ne smijemo biti nepopustljivi s osobama. S naukom, da. S osobama, nikada, nikada! Budemo li tako postupali, nužno ćemo biti – to je naš poziv – sol i svjetlo, ali usred mnoštva. S vremena na vrijeme povući ćemo se u lađu ili se udaljiti na goru, kao Isus; ali ono obično bit će: živjeti i raditi među ljudima, kao jedan od njih.

Tada Isus «upita Filipa: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti»⁶. Mnogo sam puta tijekom povijesti Djela pomišljao da Gospodin ima sve predviđeno od vječnosti, ali da nas s druge strane ostavlja potpuno slobodnima. Gospodin nas ponekad kao da kuša, kao da želi iskušati našu vjeru. Ali Isus Krist nas ne napušta: ostanemo li čvrsti, On je spreman činiti čudesa, umnažati kruhove, mijenjati volje, davati svjetlo najmračnijim umovima, činiti – izvanrednom milošću – da postanu sposobni za ispravnost oni koji to možda nikada nisu bili.

Djeco moja, kakvo pouzdanje! Htio bih da to bude druga točka. Htio sam da razmotrite, kao prvo, da smo u Djelu, uz Krista, ne zato da bismo se izdvojili, nego, naprotiv, da bismo se darovali mnoštvu; najprije vašoj braći, a zatim ostalima. Zatim, da nas ne smije uznemirivati kad nas spopadne misao na potrebe, jer će nam Gospodin priteći u pomoć. Ako ikada osjetimo ono tentans eum – kušajući ga – o kojem govori sveto Evanđelje, ne trebamo se brinuti, jer riječ je upravo o tome: Bog, naš Gospodin, igra se s nama. Siguran sam da prelazi preko naših bijeda: jer poznaje našu slabost, jer poznaje našu ljubav i našu vjeru i našu nadu. Sve to sažimam u jednu riječ: pouzdanje. Ali pouzdanje koje, budući da je utemeljeno na Kristu, mora pred Bogom biti usrdna molitva, duboko proćućena, dobro primljena: još više ako do Preblaženoga Trojstva dopre po rukama naše Majke, koja je Majka Božja.

Osjećaj odgovornosti: da smo u lađi. S Kristom lađa ne tone. S Kristom! Osjećaj odgovornosti: za sebe, za svoj život, za svoje vladanje, za način na koji molimo za tolike božanske stvari. I onda nam neće nedostajati sredstava. Imat ćemo što je potrebno da kroz stoljeća nastavimo svoj apostolat, dajući hranu svima, umnažajući kruh.

To je drugo što treba razmotriti: osjećaj odgovornosti. Zato molimo našega Gospodina da nam oprosti tolike gluposti koje je svatko od nas zacijelo počinio. Molimo za oproštenje, s djelotvornom željom da se popravimo. I zahvaljujemo, zahvaljujemo s vjerom: sigurni da će, što god se dogodilo, plod na kraju sazreti. Osjećaj odgovornosti i veliko pouzdanje u toga Gospodina koji je naš Otac, koji je Svemogući, koji je Mudrost i Ljubav… Ja sada šutim; nastavi ti sam nekoliko minuta.

23. Ali pogledajte plod njihove poslušnosti: čudo. Isus čini zapanjujuće čudo. A u Djelu ih čini toliko puta! Jedna redovitom providnošću; druga izvanrednom providnošću. Bog je spreman; potrebno je samo da budemo poslušni, da obvežemo Gospodina nastojeći imati mnogo vjere u Njega. I tada se iskazuje. Tada čini stvari u kojima se vidi da je On posrijedi. Tada izvede jednu od svojih: kao ovu, kao ovu.

«Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli»¹³. Tako, velikodušno. Što tražite od mene? Dva, tri? On daje četiri, daje šest, daje sto. Zašto? Jer Krist gleda stvari božanskom mudrošću i svojom svemoći može i ide dalje od nas. Zato, kad ovih dana – mjeseci, godina – razmatram onu stvar za koju ne znamo hoće li se postići sada ili kasnije – vjerujem da to može biti sada –, kad svojom ljudskom glavom rasuđujem i zaključujem da neće uspjeti, kažem: prije, više, bolje! Gospodin vidi dalje od naše logike! Čini stvari prije, velikodušnije, i čini ih bolje.

«Kad se nasitiše, reče svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali»¹⁴. Znate već kako jedan dobar propovjednik – vrlo je to poznato – tumači ovaj dio Evanđelja. A čemu skupljati ostatke? Čemu? Zato da mi sada, iz tih dvanaest velikih košara preteklog kruha, jedemo i hranimo se vjerom. Vjerom u Njega, koji je kadar sve to učiniti u preobilju, zbog ljubavi koju ima prema ljudima, zbog ljubavi koju ima prema Crkvi, zbog želje koju ima da otkupi, da spasi ljude. Gospodine, neka košare preteknu sada, odmah! Učini to velikodušno! Neka se vidi da si to Ti!

«Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet»¹⁵. Htjeli su ga – sjećate li se? – pograbiti da ga učine kraljem. Mi smo ga već učinili svojim Kraljem, otkad su nam u srca posijali sjeme vjere. Poslije, kad nas je pozvao, ponovno smo ga ustoličili.

Savršeni Bože! Ako se ovi ljudi zbog komada kruha – makar čudo i bilo veliko – oduševljavaju i kliču ti tako da se moraš sakriti, što ćemo učiniti mi, za tolike stvari koje si nam dao tijekom svih ovih godina Djela?

Sastavio sam niz odluka za trenutak kad se riješi konačni pravni status Djela. Osim što sam naložio da se slavi toliko misa, i sve potaknuo da mole, i tražio mrtvljenja, i neprestano – danju i noću – dosađivao Bogu, našemu Gospodinu; osim svega toga, među mojim odlukama bila je i ova: Gospodine, čim to bude riješeno, postavit ćemo dvije svjetiljke pred svetohranište u centrima Generalnoga savjeta i Središnjega savjetništva, u regionalnim komisijama i savjetništvima te u studijskim centrima. I strašno me bilo sram: kako sam se mogao tako ponijeti, s tolikom škrtošću, prema tako velikodušnom Kralju? I odmah sam odredio da se svima diljem svijeta pošalje obavijest s nalogom da se u tim centrima smjesta postave dvije svjetiljčice pred Presvetim. Malo ih je, ali kao da ih je tristo tisuća: takva je ljubav s kojom to činimo!

Gospodine, molimo te da se ne skrivaš, da uvijek živiš s nama, da te vidimo, da te dotaknemo, da te osjetimo: da uvijek želimo biti uz Tebe, u lađi i na vrhu gore, puni vjere, s pouzdanjem i s osjećajem odgovornosti, okrenuti mnoštvu: «Ut salvi fiant»¹⁶, da se svi spase.

57. Djeco moja, «omnia quæcumque orantes petitis, credite quia accipietis, et evenient vobis»⁵. To je iz svetoga Marka: sve što god zaištete u molitvi – sve! – vjerujte da će vam se dati. Molimo zajedno! A kako se moli Boga, našega Gospodina? Kao što se moli majku, kao što se moli brata: katkad pogledom, katkad kretnjom, katkad tako da se dobro vladamo, da budu zadovoljni, da im pokažemo nježnost; katkad riječima. Pa eto: tako molite. Svim se ljudskim načinima sporazumijevanja s drugom osobom moramo poslužiti da bismo molili i ophodili se s Bogom.

Sveti Luka: «Omnis enim qui petit accipit, et qui quærit invenit, et pulsanti aperietur»⁶. Gospodin sluša svakoga tko ga za nešto moli; ali treba moliti s vjerom, već sam to rekao, i to više ako smo barem dvojica, a ovdje nas je toliko tisuća.

«Si quid petieritis Patrem in nomine meo, dabit vobis»⁷. Ovo je iz svetoga Ivana: što god zaištete od Oca u moje ime, dat će vam; u Isusovo ime. Kad ga svaki dan primate u euharistiji, recite mu: Gospodine, u tvoje ime molim Oca… I molite ga za sve ono što je potrebno da bismo mogli bolje služiti Crkvi Božjoj i bolje raditi za slavu Gospodinovu: Oca i Sina i Duha Svetoga; Preblaženoga Trojstva, jedinoga Boga.

«Petite et accipietis, ut gaudium vestrum sit plenum»⁸: ištite, primit ćete i ispunit ćete se radošću. Ovaj gaudium cum pace⁹ koji svaki dan molimo od Gospodina u našim Preces stvarnost je u životu djeteta Božjega koje se vlada – sa svojim borbama, sa svojim sitnicama, sa svojim pogreškama; ja imam toliko pogrešaka…, vi ćete ih imati nekoliko –, koje se dobro vlada prema Gospodinu, jer ga ljubi, jer ga voli. Tom će mojem sinu neizostavno dati ono što moli i, k tome, radost koju mu ništa na zemlji neće moći oteti iz srca.

78. Spomen na naše pokojnike: mislim na svoje roditelje – kojima smo, bez njihove krivnje, zadali patnje, premda je to katkad bilo potrebno –, da im Gospodin to velikodušno nagradi u nebu. Mislimo na onu našu braću koja su već u Slavi. Molim ih, budući da pripadaju Crkvi pobjedničkoj – da, gospodine, pobjedničkoj! Nije istina da nije –, da se pridruže onima koji su u čistilištu i pomognu zahvaljivati nama, koji smo na putu na zemlji i – stoga – u opasnosti da ne stignemo.

Uvijek isti ritornello: ut sit!, ut sit!, ut sit! Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Trpimo, ali nismo nesretni: živimo sretni što možemo računati na tvoju pomoć. Pro universis beneficiis tuis, etiam ignotis. Nemam ništa: ni ljudskih sposobnosti, ni časti, ni zasluga… Ali onda mi Ti daješ sve: kada hoćeš, kako hoćeš. Bože moj, ti si Ljubav!

Ne slijedite nit onoga što govorim, djeco moja, osim tek usputno. Neka svatko moli onako kako mu najviše odgovara. U Djelu ima mjesta za sve osobne putove koji vode k Bogu.

Zabrinuti smo za tvoju svetu Crkvu. Djelo mi ne zadaje brigu: puno je cvjetova i plodova. Ono je bujna šuma koja se lako presađuje i hvata korijen na svim mjestima, u svim rasama, u svim obiteljima. Četrdeset i četiri godine! Djelo mi ne zadaje brigu, ali kako to da nisam tisuću puta umro? Čini mi se da sam sanjao: san bez kolorita one smeđe kastiljske zemlje, a ni onoga moje dobre aragonske zemlje. U ovome sam snu premalo sanjao, jer Ti, Gospodine, uvijek daješ više. Pravo je da iz mojih usta, iz ovih okaljanih usta, moji sinovi u tolikim prigodama čuju riječi koje ih potiču da velikodušno sanjaju kako se ova golema rijeka, fluvium pacis², razlijeva po cijelome svijetu. Sanjajte, i uvijek ćete premalo sanjati.

79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.