Naša se pedagogija sastoji od potvrda, ne od nijekanja, i svodi se na dvoje: djelovati sa zdravim razumom i s nadnaravnim smislom. Među ostalim očitovanjima te pedagogije jedno se može izraziti ovako: mnogo pouzdanja u Boga, pouzdanje u druge i nepouzdanje u nas same.

Ne uzdajte se olako u vlastiti sud: kao što se dragocjena kovina stavlja na kušnju – potreban joj je probni kamen – tako i mi moramo vidjeti je li naš sud čisto zlato – u ljudskome i u nadnaravnome – uzimajući u obzir mišljenje drugih, osobito onih koji imaju milost staleža da nam pomognu. Zato moramo biti spremni ispraviti ono što smo prije ustvrdili. Jer ispraviti se nije poniženje: to je čin pun ispravnosti, koji spada u onu nadnaravnu pedagogiju.

Nadnaravno dobro jednoga jedinog bolje je nego naravno dobro čitavoga svemira¹¹³. Treba moliti Boga da uvijek stavlja u naš razum tu vjeru i to nadnaravno gledanje, koje će dati objektivnu hijerarhiju našim idejama i našim osjećajima i našim djelima. Treba moliti za taj kriterij, jer on je dar Božji.