Lista točaka

Ovaj je život bitka, rat, rat mira, koji treba voditi uvijek in gaudio et pace. Imat ćemo taj mir i tu radost budemo li muškarci – ili žene – Djela, što znači: iskreno pobožni, obrazovani – svatko u svome poslu –, radini, sportaši u duhovnom životu: zar ne znate da trkači u trkalištu, premda svi trče, samo jedan prima nagradu? Trčite tako da je osvojite. Svi koji se moraju boriti u borilištu, u svemu su potpuno uzdržljivi; a to zato da postignu raspadljiv vijenac, dok se mi nadamo vijencu vječnomu¹³⁵.

Zato smo kontemplativne duše, u neprestanom dijalogu, ophodeći se s Gospodinom u svako doba: od prve misli dana do posljednje misli noći: jer smo zaljubljeni i živimo od Ljubavi, srce nam je neprestano u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, dolazeći k Njemu po njegovoj Majci, Svetoj Mariji, i po Njemu k Ocu i Duhu Svetomu.

Ako se u nekom trenutku pojavi nemir, tjeskoba, uznemirenost, približavamo se Gospodinu i govorimo mu da se stavljamo u njegove ruke, kao malo dijete u naručje svoga oca. To je predanje koje pretpostavlja vjeru, nadu, pouzdanje, ljubav.

Mogu reći da onaj tko ispunjava naše Norme života – tko se bori da ih ispunjava –, jednako u vrijeme zdravlja kao i u vrijeme bolesti, u mladosti i u starosti, kad ima sunca i kad ima oluje, kad ga njihovo obdržavanje ne stoji truda i kad ga stoji, taj je moj sin predodređen, ako ustraje do kraja: siguran sam u njegovu svetost.

Naš Bog toliko ljubi stvorenja – deliciae meae esse cum filiis hominum¹³⁶, milina mi je biti sa sinovima ljudskim – da je, ako u nekom trenutku nismo znali biti vjerni Gospodinu, Gospodin itekako bdio nad nama. Kao što majka ne uzima u obzir djetetove iskaze nesklonosti čim joj se dijete približi s nježnošću, tako se ni Isus ne sjeća onoga što nismo dobro učinili kada napokon s nježnošću pođemo k Njemu, pokajani, čisti po sakramentu pokore.

Božje sinovstvo, dakle. S tim čudesnim vjerovanjem ne gubimo vedrinu: da bismo se osjećali sigurnima; da bismo se vratili ako smo zalutali u kojem okršaju ove svakodnevne borbe – pa makar to bio i velik poraz –, budući da zbog svoje slabosti možemo zalutati, i doista zalutamo. Osjećajmo se djecom Božjom, da se vratimo k Njemu sa zahvalnošću, sigurni da će nas primiti naš nebeski Otac.

Gospodin nam govori – ako ga želimo čuti, u dubini naše duše, kroz osobe i događaje – kao ljubeći Otac; i daje nam, neupadljivo, prikladnu milost da imamo potrebne snage, pa i ljudsku energiju, kako bismo stvari dovršili s istim zanosom s kojim smo ih započeli. Zato pobožanstvenjenje koje nas vodi da ustrajemo, da živimo puni pouzdanja, da nadvladavamo poteškoće, više nije krik oholosti. To je krik poniznosti: način da pokažemo svoje sjedinjenje s Bogom, očitovanje ljubavi; sama nas naša bijeda navodi da se sklonimo u Boga, da se pobožanstvenimo.

Sluge smo Božje i djeca Božja. Kao njegove sluge, možemo se radovati slušajući one riječi iz Djela apostolskih: zaista, na sluge svoje i na sluškinje svoje u one ću dane izliti Duha svoga, i prorokovat će³⁰. Kao djeca Božja, možemo s radošću promatrati ono što sveti Pavao piše Galaćanima: velim još: dok je baštinik dijete, ni u čemu se ne razlikuje od sluge, premda je gospodar svega; nego je pod vlašću skrbnika i upravitelja, sve do vremena koje je odredio njegov otac.

Tako smo i mi, dok smo još bili djeca, živjeli u ropstvu, pod počelima svijeta; ali kad se navršilo vrijeme, posla Bog Sina svojega, rođena od žene i podložna zakonu, da otkupi one koji bijahu pod zakonom, kako bismo primili posinstvo. A budući da ste vi sinovi, posla Bog u vaša srca Duha Sina svojega, koji čini da kličemo: Abba, Oče moj! I tako nitko od vas više nije sluga, nego sin. A budući da je sin, također je i baštinik Božji³¹.

Božje je sinovstvo jasno. Oni ga nisu razumjeli. Zahvaljujte, jer znate da ste prava djeca Božja, jer znate, kako piše sveti Ivan, da je Bog pravedan; i jednako tako znate da je onaj tko živi po pravednosti, vršeći kreposti, zakoniti sin Božji³².

Nastavit ću vas opominjati sa svetim Ivanom: gledajte kako je nježnu ljubav prema nama imao Otac, hoteći da se zovemo djecom Božjom i da to doista budemo. Preljubljeni, mi smo već sada djeca Božja³³. Sveti nas Pavao utvrđuje u ovom vjerovanju kad piše: dolikovalo je da onaj Bog, za kojega i po kojemu je sve, kada je imao privesti mnoge posinjene sinove u slavu, po muci i smrti usavrši ili žrtvuje začetnika i uzor spasenja tih istih sinova, Isusa Krista, Gospodina našega. Jer onaj koji posvećuje i oni koji bivaju posvećeni, svi od jednoga vuku svoje podrijetlo, to jest svi imaju ljudsku narav. Zbog toga se ne stidi nazivati ih braćom, govoreći: navješćivat ću ime tvoje braći svojoj: usred Crkve pjevat ću ti hvale. I na drugome mjestu: ja ću u njega staviti sve svoje pouzdanje. I dodaje: evo mene i djece moje, koju mi je Bog dao³⁴.

Ali ako ne budemo nastojali živjeti kao djeca Božja, izgubit ćemo pouzdanje u Njega, a to znači izgubiti dobar dio Ljubavi, pa će nam život postati težak i gorak. Ne zaboravite da nismo samo djeca Božja, nego i braća Isusa Krista: primogenitus in multis fratribus³⁵. I da svaki koji je rođen od Boga ne čini grijeha, jer sjeme Božje, a to je posvetna milost, prebiva u njemu; i ako ga od sebe ne odbaci, ne može griješiti, jer je dijete Božje: po tome se razlikuju djeca Božja od djece đavolske³⁶.

Ispunite se stoga pouzdanjem, jer je Bog tako ljubio svijet da nije stao dok nije dao svoga Sina Jedinorođenca, kako svi koji u Njega vjeruju ne bi propali, nego živjeli životom vječnim. Jer nije Bog poslao svoga Sina na svijet da svijet osudi, nego da se svijet po njemu spasi: i da svaki koji u Njega vjeruje ne propadne, nego postigne život vječni³⁷.