Božje sinovstvo, dakle. S tim čudesnim vjerovanjem ne gubimo vedrinu: da bismo se osjećali sigurnima; da bismo se vratili ako smo zalutali u kojem okršaju ove svakodnevne borbe – pa makar to bio i velik poraz –, budući da zbog svoje slabosti možemo zalutati, i doista zalutamo. Osjećajmo se djecom Božjom, da se vratimo k Njemu sa zahvalnošću, sigurni da će nas primiti naš nebeski Otac.

Gospodin nam govori – ako ga želimo čuti, u dubini naše duše, kroz osobe i događaje – kao ljubeći Otac; i daje nam, neupadljivo, prikladnu milost da imamo potrebne snage, pa i ljudsku energiju, kako bismo stvari dovršili s istim zanosom s kojim smo ih započeli. Zato pobožanstvenjenje koje nas vodi da ustrajemo, da živimo puni pouzdanja, da nadvladavamo poteškoće, više nije krik oholosti. To je krik poniznosti: način da pokažemo svoje sjedinjenje s Bogom, očitovanje ljubavi; sama nas naša bijeda navodi da se sklonimo u Boga, da se pobožanstvenimo.