Ovaj je život bitka, rat, rat mira, koji treba voditi uvijek in gaudio et pace. Imat ćemo taj mir i tu radost budemo li muškarci – ili žene – Djela, što znači: iskreno pobožni, obrazovani – svatko u svome poslu –, radini, sportaši u duhovnom životu: zar ne znate da trkači u trkalištu, premda svi trče, samo jedan prima nagradu? Trčite tako da je osvojite. Svi koji se moraju boriti u borilištu, u svemu su potpuno uzdržljivi; a to zato da postignu raspadljiv vijenac, dok se mi nadamo vijencu vječnomu¹³⁵.

Zato smo kontemplativne duše, u neprestanom dijalogu, ophodeći se s Gospodinom u svako doba: od prve misli dana do posljednje misli noći: jer smo zaljubljeni i živimo od Ljubavi, srce nam je neprestano u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, dolazeći k Njemu po njegovoj Majci, Svetoj Mariji, i po Njemu k Ocu i Duhu Svetomu.

Ako se u nekom trenutku pojavi nemir, tjeskoba, uznemirenost, približavamo se Gospodinu i govorimo mu da se stavljamo u njegove ruke, kao malo dijete u naručje svoga oca. To je predanje koje pretpostavlja vjeru, nadu, pouzdanje, ljubav.

Mogu reći da onaj tko ispunjava naše Norme života – tko se bori da ih ispunjava –, jednako u vrijeme zdravlja kao i u vrijeme bolesti, u mladosti i u starosti, kad ima sunca i kad ima oluje, kad ga njihovo obdržavanje ne stoji truda i kad ga stoji, taj je moj sin predodređen, ako ustraje do kraja: siguran sam u njegovu svetost.

Naš Bog toliko ljubi stvorenja – deliciae meae esse cum filiis hominum¹³⁶, milina mi je biti sa sinovima ljudskim – da je, ako u nekom trenutku nismo znali biti vjerni Gospodinu, Gospodin itekako bdio nad nama. Kao što majka ne uzima u obzir djetetove iskaze nesklonosti čim joj se dijete približi s nježnošću, tako se ni Isus ne sjeća onoga što nismo dobro učinili kada napokon s nježnošću pođemo k Njemu, pokajani, čisti po sakramentu pokore.