Lista točaka

Morate približavati duše Bogu prikladnom riječju, koja budi obzore apostolata; diskretnim savjetom, koji pomaže da se problem sagleda kršćanski; ljubaznim razgovorom, koji uči živjeti ljubav: apostolatom koji sam koji put nazvao apostolatom prijateljstva i povjerenja.

Ali privlačiti morate ponajprije primjerom cjelovitosti svojih života, potvrdom – poniznom i odvažnom u isti mah – da živite kršćanski među sebi jednakima, na običan, ali dosljedan način; očitujući, u našim djelima, našu vjeru: to će, s Božjom pomoću, biti razlog naše učinkovitosti.

Ne bojte se svijeta: mi smo od svijeta i, sjedinjeni s Bogom, ako živimo svoj duh, ništa nam ne može nauditi. Možda će, u nekim prilikama, među ljudima udaljenima od Boga, naše kršćansko ponašanje zasmetati: morat ćete imati hrabrosti, oslonjeni na božansku svemogućnost, da budete vjerni.

Molim za svoju djecu jakost duha koja će ih učiniti sposobnima da sa sobom nose vlastito ozračje; jer dijete Božje, u njegovu Djelu, mora biti poput užarena ugljena, koji pali vatru gdje god se nalazi, ili barem podiže duhovnu temperaturu onih koji ga okružuju, povlačeći ih da žive intenzivnim kršćanskim životom.

Tko ne vidi apostolsku i nadnaravnu djelotvornost prijateljstva, zaboravio je Isusa Krista: više vas ne zovem slugama, nego prijateljima⁴⁵. I prijateljstvo s njegovim apostolima, s njegovim učenicima, s obitelji iz Betanije: s Martom, Marijom i Lazarom. I one prizore koje nam pripovijeda sveti Ivan prije Lazarova uskrišenja, ono et lacrimatus est Iesus⁴⁶*: zaboravlja riječi pune pouzdanja dviju sestara kada Isusu Kristu žele javiti Lazarovu bolest, pa mu šalju ovu poruku: Gospodine, evo, onaj koga ljubiš bolestan je⁴⁷.

U Pismu postoji, kćeri i sinovi duše moje, mnoštvo tekstova u kojima se govori o prijateljstvu, ali reći ću vam samo jedan, koji se pojavljuje u Prvoj poslanici svetoga Petra; u V. poglavlju, retku 13, kada ga, govoreći o Marku, naziva: Marcus filius meus.

Odanim i nesebičnim prijateljstvom apostolat primjera postaje djelotvorniji; ali primjer treba davati uvijek, ne samo prijateljima, nego i onima koji nas ne poznaju, pa i onima koji su nam neprijateljski raspoloženi. Primjerom svatko od vas postaje drugi Krist, qui pertransiit benefaciendo et sanando omnes⁴⁸, koji je prošao čineći dobro i ozdravljajući sve.

Vos autem dixi amicos, quia omnia quaecumque audivi a Patre meo, nota feci vobis¹; vas sam nazvao prijateljima, jer sam vam priopćio sve što sam čuo od svoga Oca. Evo vam, kćeri i sinovi duše moje, riječi Isusa Krista, našega Gospodina, koje nam pokazuju put kojim moramo ići u našem apostolskom radu. Bog nas je pozvao da njegov nauk nosimo u sve kutke svijeta, da otvaramo božanske putove zemlje, da učinimo da Isusa Krista upoznaju toliki umovi koji o Njemu ništa ne znaju, i – time što nas je htio u svome Djelu – dao nam je i apostolski način rada, koji nas potiče na razumijevanje, na opravdavanje, na obzirnu ljubav prema svim dušama.

Naš je apostolat apostolat prijateljstva i povjerenja. Želimo uvijek ponavljati s Duhom Svetim: ego cogito cogitationes pacis et non afflictionis², imam misli mira, a ne nevolje, misli koje traže slogu, koje nastoje postići ozračje ljubavi, prijeko potrebno da bi riječ Božja pustila korijenje u srcima. Ljubav je veza bratstva, temelj mira, ono što jedinstvu daje čvrstoću i postojanost; veća je od vjere i od nade; prethodi mučeništvu i svim djelima; ostat će vječno s nama u kraljevstvu nebeskom³.

Gospodin je za nas htio taj duh, koji je njegov. Zar ne vidite njegov neprestani žar da bude s mnoštvom? Zar vas ne osvaja promatrati kako nikoga ne odbija? Za svakoga ima riječ, svima otvara svoje preslatke usne; i poučava ih, prenosi im nauk, donosi im vijesti radosti i nade, tom čudesnom, jedinstvenom činjenicom Boga koji živi zajedno s ljudima.

Katkad im govori iz lađice, dok sjede na obali; katkad na gori, da ga sve mnoštvo dobro čuje; katkad usred buke gozbe, u tišini doma, hodajući među usjevima, sjedeći pod maslinama. Obraća se svakome prema onome što svatko može razumjeti: i navodi primjere mreža i riba za ribarski svijet; sjemena i vinograda za one koji obrađuju zemlju; domaćici će govoriti o izgubljenoj drahmi; Samarijanki, uzimajući prigodu od vode koju žena dolazi zahvatiti na Jakovljevu zdencu. Isus prima sve, prihvaća pozive koje mu upućuju i – kada ga ne pozovu – katkad se On sam pozove: Zachaee, festinans descende, quia hodie in domo tua oportet me manere⁴; Zakeju, žurno siđi, jer danas mi je odsjesti u tvojoj kući.

Krist hoće da se svi ljudi spase⁵, da se nitko ne izgubi; i žuri se dati svoj život za sve, u rasipanju ljubavi, koje je savršena žrtva paljenica. Isus ne želi uvjeravati silom i, boraveći uz ljude, među ljudima, blago ih potiče da ga slijede, u potrazi za pravim mirom i istinskom radošću.