Lista točaka

Iz istoga razloga – to jest, zato što je djelatnost tih redovnika crkvenoga značaja, a naša svjetovna, profesionalna – redovito neće biti uputno da radimo s redovnicima, a još manje u ustanovama koje oni vode²².

Na taj se način, osim toga, obzirno izbjegava da dođe do nepotrebnih nerazumijevanja – makar i malih – o tome je li uputno slijediti određenu pedagošku metodu ili ne, o apostolskom radu koji profesori mogu činiti sa svojim učenicima itd. A ponajprije se izbjegava da nas dezorijentirani ljudi drže redovnicima.

Državne obrazovne ustanove kao i ugledne privatne – koje ne vode redovnici – bit će stoga mjesta gdje ćemo morati obavljati tu nastavničku profesiju: pružajući odanu službu, širokih pogleda, u duhu slobode i uvijek potičući suradnju s drugim ustanovama.

A taj ćemo profesionalni rad koristiti kao priliku da s učiteljima i profesorima, s učenicima i obiteljima učenika činimo onaj najdjelotvorniji osobni apostolat prijateljstva i povjerenja, koji od nas zahtijeva naš osobiti poziv.

Neće izostati čak ni onaj koji će, poput Nikodema – koji je noću došao k Isusu – u toj diskretnoj jednostavnosti prijateljstva, skrivenoj od indiskretne znatiželje ljudi, tražiti način da svlada ljudske obzire i potraži božansku istinu, za kojom čezne u svojoj nutrini.

Slobodno se može reći, djeco duše moje, da je najveći plod rada Opusa Dei onaj koji njegovi članovi postižu osobno, apostolatom primjera i odanoga prijateljstva sa svojim kolegama u struci: na sveučilištu ili u tvornici, u uredu, u rudniku ili na polju.

To je rad zračenja, primjera i nauka, postojan, ponizan, tih, ali nadasve djelotvoran, čije plodove statistike teško mogu prikazati.

Istina je da je bolje uzdati se u Boga nego u ljude, bonum est confidere in Domino, quam confidere in homine. Zato vam kažem: položite, prije svega, svoje pouzdanje u Boga, ali imajte povjerenja i u svoju braću. Svojom ljubavlju, svojim razumijevanjem, sijući oko sebe uvijek s dužnom razboritošću – ali punim rukama – sigurnost, učinite da ljudima bude teško, nemoguće, ne osjetiti se obveznima uzvratiti na otvorenu ljubav vašega ophođenja.

Istodobno, s poštovanjem i ljubavlju koje iskazujemo prema slobodi savjesti, tim apostolatom povjerenja i prijateljstva, uđite u život drugih – kao što je Isus Krist ušao u naš – i neumorno vršite prozelitizam: da se nitko s pozivom u Djelo ne bi mogao izgovarati poput besposlenih radnika iz prispodobe: quia nemo nos conduxit, jer im nitko ništa nije rekao.

Mislite, osim toga, na to da imamo pravo i dužnost osigurati ovoj našoj čudesnoj Obitelji svu djecu koju je Gospodin odredio od vječnosti: da bi trajala dokle god bude ljudi na zemlji, da bi Isus Krist uzeo u posjed tolike duše koje su gladne i žedne Boga.

Nije potrebno čekati da se razvije prisno prijateljstvo kako bi se mladića ili djevojku pokušalo uključiti u rad svetog Rafaela. No bit će prijeko potrebno da vam bude prijatelj – jer ste iz istoga grada i ondje ste se družili, jer ste u rodu, jer zajedno studirate ili jednostavno jer vam ga je predstavio drugi prijatelj – kako bi se na tome početnom odnosu među vama uspostavila razmjena mišljenja, koja će poslužiti kao temelj da mu se izloži ono što želimo postići.

Bilo bi nerazumno da, tek tako, nekomu s kim smo se prvi put susreli govorimo o rezidenciji ili o nekom drugom korporativnom djelu, o formacijskim predavanjima Opusa Dei itd., jer nas najvjerojatnije neće razumjeti.

A ako su do njegovih ušiju doprle lažne vijesti o Djelu – one koje obično šire zlonamjerni ili neuki ljudi – moglo bi se dogoditi da povjeruje kako ga želimo upecati pa da uplašeno pobjegne. U većini će slučajeva biti teže da prijatelja koji je u takvim okolnostima, i s kojim smo tako razgovarali, uspijemo ponovno pridobiti i s njim učiniti išta pozitivno: ako nam ne kaže odlučno ne ili ne izbjegne kontakt s nama od prvoga trenutka, iz uljudnosti ili zbog nedostatka osobnosti, varat će nas, varat ćemo sami sebe i gubit ćemo vrijeme.

Taj je prethodni odnos prijeko potreban kako bi nam prijateljstvo omogućilo da upoznamo onoga s kim se družimo te da mu se, budemo li uvjereni da ispunjava minimalne uvjete izbora, progovori o potrebi ideala za koji se valja boriti; a taj nije ništa drugo nego dobro proživljeni katolicizam, koji pomaže postići i poboljšanje društva i rješenje svih problema koje ovaj svijet postavlja.

Reći ćemo mu da se to može postići poboljšanjem osobnoga ponašanja svakoga pojedinca, ponovnim vrednovanjem ljudskih kreposti, koje su uglavnom zaboravljene; i da se, budući da je teško boriti se sam, trebamo oslanjati jedni na druge kako bismo ustrajali u toj borbi. Na taj ćemo način prikupiti potrebne podatke, jer tko nije sposoban razumjeti Djelo, nije prikladan za rad svetog Rafaela.

Zatim će trebati posebno razmotriti ljudske kreposti mogućega kandidata, na kojima se, posredstvom milosti, uvijek može obavljati duhovni rad: da bude iskren, velikodušan, marljiv, plemenit, diskretan, optimističan. Površni ljudi, s već ukorijenjenom površnošću, teško da će se moći promijeniti formacijskim predavanjima.

Također će trebati uzeti u obzir inteligenciju, vanjsko držanje – kako bi se održao ljudski ton Djela – ugled, utjecaj među kolegama i prijateljima, sposobnost usvajanja ideja koje će mu se prenositi.

Ne zaboravite da bi se onaj koji bi imao, primjerice, iskrivljenu pobožnost i držao je kao nedodirljivu dogmu, teško uklopio, jer bi branio svoja vlastita, već ukorijenjena mjerila apostolata, pa bi rad među ostalima bio negativan.