Zbog toga se novost Opusa Dei ne može pravedno prosuđivati mentalitetom onih koji su navikli proučavati samo probleme kleričkog života ili redovničkog života; a nisu navikli istraživati ili razmatrati svjetovnu stvarnost, život običnog kršćanina: koji treba živjeti nenavezan na svijet, ali istodobno u svijetu, ljubeći ga, ucijepljen u vremenite poslove, obavljajući posao od kojega živi i – u našem slučaju – od kojega bi živio da ne pripada Opusu Dei.

S takvim je mentalitetom lako moguće da vaša ustrajnost u profesionalnom radu – ne obazirući se na napore ni na umor – bude čak protumačena kao težnja za vlašću ili za položajima, dok je, naprotiv, riječ samo o traženju posvećenja u tom radu, obavljajući ga s najvećim mogućim savršenstvom – također ljudski – iz ljubavi prema Bogu i kako bi se duše približile Kristu i njegovoj Crkvi, u požrtvovnom, teškom i poniznom poslanju prijateljstva i služenja.

Ne može nas se smatrati amaterima, poput nekih redovnika ili svećenika koji se usput bave svjetovnim zanimanjima ili njeguju profane znanosti, narušavajući više ili manje, u nekim slučajevima, svoj svećenički ili redovnički poziv, pa čak i sam znanstveni ili profesionalni rad koji im je stran.