Lista točaka

Moglo bi se reći, bez velikog pretjerivanja, da svijet živi od laži: a već je dvadeset stoljeća otkako je ljudima došao Isus Krist, božanska Riječ, koji je Istina. U njoj bijaše živo i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja¹³.

Potrebno je da budemo, u svim sredinama, glasnici toga svjetla, te božanske Istine koja spašava.

Zabluda ne samo da zamračuje umove, nego i razdvaja volje. Tek kada se ljudi naviknu govoriti i slušati istinu, bit će razumijevanja i sloge. Za tim idemo: raditi za nadnaravnu Istinu vjere, služeći odano i svim djelomičnim ljudskim istinama; ispuniti ljubavlju i svjetlom sve putove zemlje: s postojanošću, sa stručnošću, bez klonuća i bez propusta, koristeći sve prilike i sva dopuštena sredstva da prenosimo nauk Isusa Krista, upravo u obavljanju vlastitoga zvanja.

Ako to vrijedi za sve – naš se apostolat svodi na katehezu – tim više vrijedi za one koji se posvećuju nastavi: zato je učiteljska zadaća velika i lijepa, ako je znaju obavljati s primjerenom znanstvenom pripremom i sa živim apostolskim duhom, jer studij je usmjeren na znanje, a znanje bez ljubavi nadima, zbog čega rađa razdore. Među oholima – pisano je – uvijek ima svađa. Ali znanje praćeno ljubavlju izgrađuje i rađa slogu¹⁴.

Ponavljam vam sa svetim Ivanom: videte qualem caritatem dedit nobis Pater, ut filii Dei nominemur et simus. Zovemo se i jesmo djeca Božja; braća smo, stoga, Riječi koja je tijelom postala, Isusa Krista, Onoga o kome je rečeno: in ipso vita erat, et vita erat lux hominum, u Njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.

Djeca svjetla, braća svjetla: to smo mi. Nositelji jedinoga plamena koji može obasjati zemaljske putove duša, jedinoga sjaja u kojem nikada neće moći biti tame, polusjene ni sjene.

Et lux in tenebris lucet, et tenebrae eam non comprehenderunt; i to svjetlo svijetli usred tame, i tama ga nije primila. Gospodin i dalje izlijeva sjaj na ljude, svjetlost koja je život i toplina milosrđa, jer On je ljubav, sama ljubav; i služi se nama kao bakljama, da ta svjetla obasjavaju duše i budu svima izvor života, nakon što su rasvijetlila i ispunila našu dušu ognjem božanskih prosvjetljenja.

Kćeri i sinovi moji, o nama dijelom ovisi da mnoge duše više ne ostanu u tami, nego da hode stazama koje vode do vječnoga života. Zato mi, dok promatram ovo neizmjerno obzorje koje nam pruža poziv kojim nas je Gospodin milostivo htio počastiti, dolaze u sjećanje one riječi, također apostola Ivana, koje moramo ponavljati tolikim ljudima: što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo, da i vi imate zajedništvo s nama, i da naše zajedništvo bude s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom… da se radujete, i da radost vaša bude potpuna.

Dolikuje da mnogo i često zahvaljujemo na ovom čudesnom pozivu koji smo primili od Boga, istinskom i dubokom zahvalnošću, tijesno sjedinjenom s poniznošću, koja mora biti, u duši svakoga od nas, prva posljedica toga svjetla što ga udjeljuje beskrajno Gospodinovo milosrđe: quid autem habes quod non accepisti?; što imaš, a da nisi primio od Boga?

Ali ne samo to: si dixerimus quoniam peccatum non habemus, ipsi nos seducimus, et veritas in nobis non est; reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Naprotiv, ako smo ponizni, ako smo istinoljubivi, bijede svojstvene ljudskoj slabosti i teškoće koje se pred nama mogu pojaviti nikada neće biti zapreka da svjetlo i ljubav Božja prebivaju u nama. Samo ćemo tako djelovati kao vjerna djeca svjetla, predmet neprestanog Božjeg milosrđa i djelotvorna oruđa njegove volje.

Ta će poniznost njegovati u našoj duši, i zračiti oko nas, veliko pouzdanje: zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista, pravednoga i svetoga, i on je sâm žrtva pomirnica za naše grijehe: i ne samo za naše, nego i za grijehe svega svijeta.

Poniznost i pouzdanje, djeco moja, da bismo upravili pogled prema putu koji nam je Bog označio, da bismo ga ispravno shvatili, da bismo ga odano slijedili. Takva vjernost – predana, darovana – dat će nam u svakom trenutku sigurnost da smo doista susreli Isusa Krista, da s Njime ispunjavamo volju Očevu, da je istinit naš sinovski odgovor na primljeni poziv.

I čujemo one Pavlove riječi: da Krist po vjeri prebiva u našim srcima, te da, ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, mognemo shvatiti sa svima svetima što je širina, i dužina, i visina i dubina ovoga otajstva: upoznat ćemo, u svim njegovim dimenzijama, što znači živjeti s Kristom.

Djeca svjetlosti – govorili smo – da budemo svjetlost svijeta. Vi ste svjetlost svijeta… Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. Svjetlost svijeta, djeco moja, živeći prirodno na zemlji, koja je uobičajena sredina našega života; sudjelujući u svim poslovima, u svim plemenitim djelatnostima ljudi; radeći uz njih, svatko u svojem profesionalnom poslu; ostvarujući svoja prava i ispunjavajući svoje dužnosti, a to su ista prava i iste dužnosti koje imaju ostali građani – nama jednaki – društva u kojem živimo. Ali uvijek slobodni od svake spone koja bi nas mogla priječiti da s ljubavlju ispunjavamo Božju volju.

Zato moramo neprestano tražiti – usred svojih svakodnevnih svjetovnih poslova – ophođenje i stalno sjedinjenje s Isusom Kristom, tako da se onaj oganj, koji je Gospodin zapalio u našim dušama, nikada ne ugasi niti oslabi: jer mora biti istina da oni koji nas okružuju opažaju da smo svjetlost Božja koja rasvjetljuje svijet.