Dolikuje da mnogo i često zahvaljujemo na ovom čudesnom pozivu koji smo primili od Boga, istinskom i dubokom zahvalnošću, tijesno sjedinjenom s poniznošću, koja mora biti, u duši svakoga od nas, prva posljedica toga svjetla što ga udjeljuje beskrajno Gospodinovo milosrđe: quid autem habes quod non accepisti?; što imaš, a da nisi primio od Boga?

Ali ne samo to: si dixerimus quoniam peccatum non habemus, ipsi nos seducimus, et veritas in nobis non est; reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Naprotiv, ako smo ponizni, ako smo istinoljubivi, bijede svojstvene ljudskoj slabosti i teškoće koje se pred nama mogu pojaviti nikada neće biti zapreka da svjetlo i ljubav Božja prebivaju u nama. Samo ćemo tako djelovati kao vjerna djeca svjetla, predmet neprestanog Božjeg milosrđa i djelotvorna oruđa njegove volje.

Ta će poniznost njegovati u našoj duši, i zračiti oko nas, veliko pouzdanje: zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista, pravednoga i svetoga, i on je sâm žrtva pomirnica za naše grijehe: i ne samo za naše, nego i za grijehe svega svijeta.

Poniznost i pouzdanje, djeco moja, da bismo upravili pogled prema putu koji nam je Bog označio, da bismo ga ispravno shvatili, da bismo ga odano slijedili. Takva vjernost – predana, darovana – dat će nam u svakom trenutku sigurnost da smo doista susreli Isusa Krista, da s Njime ispunjavamo volju Očevu, da je istinit naš sinovski odgovor na primljeni poziv.

I čujemo one Pavlove riječi: da Krist po vjeri prebiva u našim srcima, te da, ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, mognemo shvatiti sa svima svetima što je širina, i dužina, i visina i dubina ovoga otajstva: upoznat ćemo, u svim njegovim dimenzijama, što znači živjeti s Kristom.